kaštel ili burg

kaštel (lat. castellum, umanjenica od castrum: utvrda) ili burg (lat. burgus, prema germ. burg: utvrda), srednjovjekovna građevinska cjelina poglavito fortifikacijske namjene, u pravilu sa stalnom posadom i stanovništvom. U širem smislu, pojmu kaštela odgovaraju pojmovi grad, zamak, utvrđena kula. Pojava utvrđenih mjesta s vojnom posadom nije srednjovjekovna osobitost; na području Istre Rimljani su u razdoblju Republike izgradili nekoliko utvrđenih mjesta (Turnina, Karojba – Quadruvium, Ad Ningum) s kojih su nadzirali promet i lokalno stanovništvo. U kasnoantičkom se razdoblju grade vojne postaje ( → kastrum) radi obrane graničnih područja antičkih kolonija (Bale – Vallis, Vodnjan – Attignanum, Sipar – Siparis, Roč – Rotium, Mutvoran – Monte Mariani) od kojih će većina u srednjem vijeku postati → gradovi, a dio će se razviti u srednjovjekovne kaštele. U procesu infeudacije (od VIII. do kraja XI.st.) uloga kaštela bila je ključna. Kako većina feudalaca nije trajno boravila na svom posjedu, kašteli koje su oni izgradili ili primili u leno zajedno s posjedom bili su istovremeno fortifikacije, skladišta hrane i sudišta. Posebnu ulogu imali su kašteli u vrijeme pojave arapskih i neretljanskih gusara na Jadranu (VIII–X. st.) te u vrijeme mađarskih provala na područje Njemačkog Carstva (IX–XI. st.). Struktura istar. kaštela ranog razdoblja uglavnom se podudara sa sličnim građevinama širom Europe, posebno s onima u sjevernoj Italiji, Austriji i Bavarskoj. Sastoji se od utvrđene kule (donjon), dvora, kućišta (palas), gospodarskih građevina (štale, skladišta, šterne) te pristupnih fortifikacija (predstraže, opkopi). U Puli, Balama, Vodnjanu, Vrsaru i Siparu kašteli su nastali na mjestu ranijih fortifikacija (gradina ili castruma), a potpuno novi kašteli nastaju u Pazinu, Pazu, Letaju, Lupoglavu, Vranji, Kožljaku, Črnom gradu i Beligradu, Boljunu, Momjanu, Kostelu, Kršanu, Šumberu, Sv. Martinu kraj Letaja, Kaštelu, Sv. Ivanu Kornetskom, Gradini, Trvižu, Žminju i dr. mjestima. Na razvoj kaštela kao mjesta za stanovanje bitno su utjecala iskustva iz križarskih ratova, kada europski feudalci, opčinjeni luksuzom Istoka, svoje domove nastoje učiniti pogodnijima za stanovanje. Fortifikacijski dio kaštela postaje viši i masivniji, a često se i umnožava (više obrambenih kula, dva ili više pojasa zidova, predstraže, opkopi, pokretni mostovi). Taj proces traje do kraja XV. st. kada je sve masovnija primjena vatrenog oružja takvu vrstu fortifikacija učinila nekorisnom. Arhitektonski se posebno razvija stambeni dio kaštela, koji postaje složeniji u strukturi i veći u gabaritima, što je posebno vidljivo kod kaštela koji su ostali samo sjedišta feudalaca i iz kojih se nije razvio grad (Momjan, Pietrapilosa, Kožljak, Šumber) ili u posebnim slučajevima (Svetvinčenat, Boljun). Struktura kućišta je uglavnom višeetažna (prizemlje – gospodarski dio, 1. kat – stolna dvorana, 2. kat – stambeni prostori), a središnja mjesta u organizaciji prostora su stolna dvorana s kaminom i prozorima orijentiranima prema dvoru (jedna ili više bifora ili trifora, ponekad kvadrifore ili heksafore). U arhitektonskoj kompoziciji ističe se vanjsko stubište (baladur) koji iz dvora vodi na 1. kat, do stolne dvorane. Od XVII. st., nakon Uskočkog rata, opada fortifikacijski značaj kaštela i njegova pogodnost za stanovanje. Njegovo će mjesto zauzeti gradska i ladanjska → palača, najistaknutiji primjer kvalitetne stambene arhitekture XVII. i XVIII. st. Tijekom XVIII. i XIX. st. kašteli oko kojih se razvio grad najvećim su dijelom srušeni, a na njihovu se mjestu izgradio trg (Vodnjan) ili sakralni objekti (Hum, Trviž, Draguć i dr.). Neki su kašteli srušeni i ranije, u XVII. st., radi izgradnje suvremenijih utvrda (Pula), neki su bili integrirani u stambene sklopove (Sv. Ivan Kornetski, Kaštel), neki su bili zapušteni, a sjedišta feudalaca preseljena u palače (Lupoglav, Črni grad, Beligrad, Kostel, Vranja, Letaj, Kožljak, Sipar), ili srušeni, a na njihovu su mjestu izgrađene ladanjske palače (Gradina, Sv. Ivan od Šterne). Radi čuvanja graditeljske baštine kašteli koji se nalaze u relativno dobrom stanju i uglavnom u autentičnom obliku (Pazin, Svetvinčenat, Kršan, Šumber) danas dobivaju prioritet u revitalizaciji, a drugi se ističu kao arheološka područja (Kostel, Momjan).)

LIT.: B. Benussi, L’Istria nei suoi due millenni di storia, Rovigno 1997; L. Foscan, I Castelli medioevali dell’Istria, Trieste 1992.

B. Nefat