migracije

migracije (lat. migratio: seljenje), promjene stalnoga boravišta zbog gosp., društv. i polit. razloga; useljavanja (imigracije) i iseljavanja (emigracije). Istra je tijekom povijesti zbog geopolitičkoga položaja redovito bila zahvaćena svim glavnim pov. i migracijskim procesima na eur. kontinentu. Već grč. mit o → Argonautima govori o višestoljetnoj komunikaciji Podunavlje–Jadran, a svjedočanstva o → jantarskome putu potvrđuju postojanje komunikacije i razmjene dobara eur. sjevera i juga preko cresko-lošinjskoga otočja. Od kraja II.tisućljeća pr. Kr. veći dio poluotoka nastanjivalo je pleme → Histra, predio istočno od Raše pleme → Liburna, brdovito zaleđe na sjeveroistoku → Japodi, → Karni su bili na sjeveru te → Veneti na zapadu. U zaleđu Istre pronađen je keltski materijal iz IV.st.pr.Kr. (→ Kelti). Uključivanje Istre u rimski drž., upravni i uljudbeni sustav te romanizacija i potom kolonizacija (→ kolonije, rimske) doveli su do doseljavanja novoga stanovništva.

Nekoliko seoba naroda na prijelazu iz staroga u srednji vijek ostavilo je traga i na području Istre (→ Ostrogoti, Bizant, → Langobardi, → Franci). Prve provale → Avara i → Slavena na područje Istre zabilježene su 599–601., 602. i 611. Kako pokazuju arheol. iskapanja, Slaveni su naselili zapuštena područja središnje i sjev. Istre te odatle započinju stoljetni proces približavanja i ulaženja u romanske gradove zap. i juž. Istre. U X.st. granice Hrvatske protezale su se do Raše, a na poč. XI.st. cesta koja je vodila iz Poreča prema unutrašnjosti zvala se → Slavenskom cestom. U XII. i XIII.st. sve je češće spominjanje hrv. imena u pov. izvorima rom. gradova. Mlečani su zaposjeli zap. i juž. Istru tijekom druge pol.XIII. i na poč. XIV.st. Društv. kriza, ratovi, epidemije kuge i pogoršanje općih zdr. prilika doveli su do depopulacije, koja je vrhunac dosegla u XVI. i na poč. XVII.st. Usporedo je s time na zapuštena zemljišta doseljavano novo stanovništvo različita etn. podrijetla, iz krajeva od Karnije i Apeninskoga poluotoka do Mletačke Albanije i grč. otoka, ali većim su djelom naseljeno stanovništvo činili prebjezi iz hrv. krajeva potpalih pod osmanlijsku vlast. Nacionalno-integracijski procesi u XIX. i na poč. XX.st. aktivirali su taj narodnosni mozaik. Najveći dio istar. poluotoka, tj. sjeveroist. liburnijski dio od Klane i Kastavštine do Plomina, središnji dio, tj. područje Pazinštine i Buzeštine, te visoravan Ćićarije, Labinštinu i velike dijelove Puljštine i Poreštine, nastanjivali su Hrvati. Autohtono rom. stanovništvo zadržalo se sa svojim zasebnim govorom (istroromanski jezik ili istriotski idiom) u zap. dijelu južne Istre (Rovinj, Bale, Galižana, Šišan). U sjeverozap. dijelu poluotoka, tj. od Kopra, Izole, Pirana, donje i gornje Bujštine do Motovuna i Poreča, prevladavalo je pučanstvo koje je upotrebljavalo istromlet. govore. Unutrašnjost sjev. dijela poluotoka kompaktno su nastanjivali Slovenci. Na poč. novoga vijeka nastale su dvije enklave: istrovlaška ili istrorumunjska (vlaško stanovništvo s područja između Velebita i Dinare), koja se očuvala na juž. padinama Učke, i crnog. u Peroju. U hrv. dijelu Istre (uključujući i Liburniju) 1910. Hrvati su činili 47,7%, Talijani 37,2%, Nijemci 4,7%, Slovenci 3,8%, te ostali 6,5% pučanstva.

Nakon I.svj. rata započinje prvo od dvaju razdoblja velikih emigracijsko-imigracijskih gibanja, koja su korjenito izmijenila sliku pučanstva istar. poluotoka. Starija je literatura iseljavanje Hrvata i Slovenaca iz Istre nakon I.svj. rata pripisivala djelovanju faš. pokreta, ali noviji radovi pokazuju da su tal. vojno-okupacijske vlasti bile odmah od 1918. vrlo restriktivne prema netal. društv. i kult. udrugama, a i sumnjičave prema službenicima netalijanske nacionalnosti. Stanje se pogoršalo s poč. djelovanja faš. organizacija, uključio se i upravni sustav talijanizirajući prezimena, dok su posebni sudovi bili ustrojeni za procesuiranje onih koji su se odupirali. Na to se nadovezala globalna gosp. kriza na prijelazu iz 1920-ih u 1930-e, stagnacija razvoja grad. regionalnih središta (Trsta, Pule i Rijeke), koja su prije apsorbirala viškove radne snage te nespremnost istarskoga, pretežito poljodjelskoga gospodarstva, na tal. konkurenciju. Sve je to uzrokovalo iseljavanje istar. Hrvata i Slovenaca u do tada neviđenim razmjerima (→ egzodus). Međutim, istraživanja o iseljavanju istar. Hrvata u SAD tek su na početku, a emigriranje Hrvata iz Istre u smjeru Latinske Amerike (kao dio tal. ekonomske emigracije) prošlo je gotovo posve nezapaženo. Nakon II.svj. rata Istru je zahvatio val iseljavanja Talijana. Od kapitulacije Italije do njem. voj. okupacije na poč. listopada 1943. u Istri je pokrenut ustanak, tijekom kojega su pogubljeni mnogobrojni istar. Talijani. Nakon rata provođene su konfiskacije imovine, deportacije ljudi, a mnogi su ubijeni ili nestali. Sve je to izazvalo iseljavanje Talijana, ali i Hrvata, koji se nisu mogli pomiriti s novim sustavom. Iz krajeva između granične crte utvrđene Rapallskim (1920) i Rimskim ugovorom (1924) i Zone B (→ Zona A, Zona B) iseljavanje je trajalo od kraja rata do potpisivanja Pariškoga mirovnog ugovora s Italijom (1947), a s područja STT-a i neko vrijeme nakon Londonskoga memoranduma (1954). I za to postoje različite procjene broja raseljenih osoba, a u tal. publicistici i javnosti općenito prevladava broj od 350000 osoba. Novija demografska istraživanja procjenjuju da se iz hrv. dijela Istre iselilo oko 116000 Talijana i 25000 Hrvata, tj. ukupno oko 141000 ljudi, odn. s Rijekom i Zadrom oko 186000 do 188000 ljudi. Ukupno, uključujući i područja Slovenije, koja su bila pod tal. upravom, procjenjuje se broj od približno 220000 iseljenih (uključujući i 15000 do 20000 iseljenih nakon 1950-ih).

Između dvaju svj. ratova iz Istre je iseljen veći dio hrv. nacionalne elite, a nakon II.svj. rata iselila je većina tal. pučanstva. Posljedice tih događaja na različitim područjima (javno mnijenje, demografska slika, gospodarstvo) i danas se osjećaju.

LIT.: M. Bertoša, Migracije i antagonističke grupe: starosjedioci i doseljenici između sukoba i suživota (Odrednice istarskog »modela« od XVI. do XVIII. stoljeća), Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd 1988, 3–4; Gazophylacium (tematski broj), 1994, 3–4; M. Manin (urednik), Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918–1943), Zagreb 2001.

M. Manin