Pazin

Pazin (tal. Pisino, njem. Mitterburg), grad u središnjoj Istri nad krškim ponorom Jame (→ Pazinska jama), u koji ponire → Pazinčica (45°14′N; 13°56′E; 361mnadm. Vis.); 4986st. (2001). Središte je gospodarskoga, kult., obrazovnog i sport. Života središnje Istre, sjedište Istarske županije (skupštine, stručnih službi i nekih upravnih odjela). Iako se razvio oko feud. Kaštela, koji se smjestio na zaštićenu položaju, u XIX. I XX.st. Postaje raskrižje cestovnih puteva (križanje ceste Pula–Rijeka s lokalnim cestama prema Poreču, Buzetu, Labinu i Žminju), a prometna mu važnost raste naročito gradnjom želj. Pruge Pula–Divača 1876. Gosp. Osnovu tradicionalno čini poljodjelstvo (vinogradarstvo, voćarstvo, žitarice) i stočarstvo, a u drugoj pol. XX.st. Razvila se tekstilna industrija (→ Pazinka, kemijsko-tekstilna industrija Pazin), prerada plastike (→ Istraplastika d. d.), obrada ukrasnoga kamena (→ Kamen d. d.), te peradarska i mesna industrija (→ Puris d. d.). Neke od tih tvrtki poslije pretvorbe i dalje dobro posluju. Potkraj 1990-ih počinje se povećavati udio zaposlenih u tercijarnim i kvartarnim djelatnostima (ugostiteljstvo, trgovina, osobito uprava).

Prvi se put spominje 7.VI.983. u ispravi cara OtonaII., izdanoj u Veroni, kojom utvrdu nad Jamom (Castrum Pisinum) predaje u posjed porečkome biskupu. Naselje postoji od IX.st., možda i ranije, iako nema tragova prapovijesne i ant. Naseljenosti. Kaštel je, dobro branjen prirodnim položajem, bio važna vojna postaja, a civilno naselje i središte feud. Gospoštije bilo je na uzvisini iznad njega (danas → Stari Pazin). Feud je 996. dobio akvilejski patrijarh, ali već 1060. predao ga je porečkome biskupu, koji je tako zaokružio svoj posjed u središtu Istre. Biskupija je civilnu upravu prepustila Menhardu, vlasniku Črnoga grada, koji je sred. XII.st. Na područje Pazina naselio nove stanovnike, te je uzurpacijama stvorio temelje feud. Gospoštije koja se razvila u Istarsku knežiju, poslije → Pazinsku knežiju. Menhard je službenu investituru porečkoga biskupa dobio 1175., a naslijedila ga je kći Matilda, koja se udala za Engelberta Goričkoga, te je obitelj tako došla u posjed Pazina i držala ga do 1374. U to je vrijeme uz Kaštel počelo nicati podgrađe, civilno naselje na hrptu iznad Jame, koje se širilo koliko je to dopuštao gosp. Interes vlasnika feuda. Širilo se i područje feuda, koje je sred. XIV.st. Obuhvaćalo ne samo Pazin nego i okolne posjede (Žminj, Tinjan, Trviž, Kožljak, Kašćerga, Bačva, Višnjan, Ružar, Vižinada i Božje Polje), te feud. Prava na drugim posjedima. U posjed pazinske gospoštije došla je leopoldinska grana austr. Kneževske obitelji Habsburg, koji su je davali u zakup svojim vazalima, često kao hipoteku za novčane poslove: knezovima devinskim (1379–99), obitelji Walsee–Enns (1399–1435), a zatim su neko vrijeme izravno njome vladali imenujući kapetane iz različitih velikaških vazalnih obitelji (Della Torre, Rauber, Pruschnig, Dür), koji su vladali knežijom u njihovo ime. U ratu 1510. mlet. Je vojska opsjedala P., ali Kaštel nije bio osvojen. Tijekom XVI. I XVII. St. Redali su se drugi zakupci (Dür, Mosconi, Cvjetković, Khevenhuller, Kaitschach, Függer, Barbo, Eggenburg). Vlasnici pazinske gospoštije u pravilu nisu živjeli u Pazinu, nego su u njihovo ime posjedima upravljali kapetani. Katastarski i fiskalni podatci vodili su se u urbarima. Najstariji je iz 1498., a revidiran je 1578. i 1598. U oba slučaja promjene urbara izbila je buna seljaka, koji su bili previše pritisnuti davanjima, a obje su bune ugušene u krvi. Stanovnici Pazina, tj. Podgrađa i predgrađa oko Kaštela, dobili su tijekom XVI.st. Prava koja su se priznavala građanima, uključujući i samostalno dijeljenje pravde, po čemu su se razlikovali od kmetova u okolnim selima. Poslije Uskočkoga rata Habsburgovci su knežiju i pazinski posjed naumili prodati, kako bi namirili dugove, pa je Knežija opet mijenjala vlasnike (furlanski Frankopani, knez Porcia, princ Auersberg, de Priè), sve dok je za 240000 florina nije kupio markiz Montecuccoli iz Modene, u posjedu čije obitelji je ostala do ukidanja feud. Odnosa 1848. Tada im je austr. Država isplatila svotu kojom su gospoštiju kupili, a ostao im je samo Kaštel, koji je poslije 1945. nacionaliziran. Nakon kratke franc. Vlasti (1810–13), s restauracijom austr. Vlasti u cijeloj Istri P. Je postao upravnim središtem Istre (1825–60). Potkraj XIX.st. Postao je poprištem oštrih sukoba hrv. I tal. Političara radi prevlasti u kulturnom i gosp. Smislu. Od 1868 (kada je osnovana općina Pazin) do 1886. svu vlast imali su Talijani, 1886–94. Hrvati, a poslije 1894. Hrvati su imali vlast u mjesnoj, a Talijani u poreznoj općini. Mnogobrojne i raznovrsne udruge bile su podijeljene po nac. Orijentaciji. U Pazinu je 1897. otvorena Hrvatska čitaonica, a 1899. prva hrv. Drž. Gimnazija te tal. Gimnazija. U to je vrijeme nastalo i novo središte grada na rubu starih dijelova naselja oko Kaštela i Buraja, te oko Pristave. Izgrađeni su đački domovi, škole, kazalište, nova zgrada općine i niz stambenih zgrada manjih i većih gabarita. Između dvaju svj. Ratova P. Je bio pod tal. Upravom, s tal. Ustanovama, ali se u njegovoj okolici tajno nastavila njegovati hrv. Kultura. U rujnu 1943. bio je poprištem donošenja → Pazinskih odluka, koje su označile povijest druge pol. XX.st. U Istri; u listopadu 1943. teško je stradao u bombardiranju, pri čemu su srušene i mnoge zgrade (zgrada tal. Gimnazije G. R. Carli, kazalište).

Na litici iznad ponora Pazinčice izgrađen je Kaštel s traktovima oko unutarnjega dvorišta. Iz razdoblja romanike potječe valjkasta kula i dijelovi konstrukcije vidljivi u prizemlju. Pregrađivan u XV.st. (četvrtasta kula, sadašnji gl. Ulaz i dijelovi ulaznoga pročelja s uzidanim grbovima), sadašnji izgled dobiva 1537–40., kada Mosconi zidaju ili pregrađuju sjeverno i ist. Krilo (voditelj gradnje bio je Martin iz Lugana). Kaštel je bio okružen opkopima, a u grad se ulazilo preko sustava pokretnih mostova i petero vrata. Jarci i rampe nivelirani su 1820-ih, kada je srušeno i prednje dvorište s kapelom te snižena četvrtasta kula.

U Kaštelu djeluju → Etnografski muzej Istre i Muzej grada Pazina. U predgrađu, neposredno pod Kaštelom, grupirane su najstarije plemićke kuće iz XIII–XVII.st., a kuće pučana i obrtnika izgrađene su duž dvaju prilaznih putova u nekada također utvrđenu naselju. Župna crkva sv. Nikole spominje se 1266; 1441. dobiva veliki gotički višekutni prezbiterij nadsvođen zvjezdastim rebrastim svodom (natpis na zidu unutarnjosti). Od 1659. crkv. Lađi pridodane su bočne kapele, koje su u velikoj baroknoj rekonstrukciji 1765. spojene u bočne brodove. Na zidovima i svodu svetišta naslikao je oko 1470. nepoznati južnotirolski slikar iz kruga Jakoba Suntera (Leonard iz Brixena) zidne slike velike lik. Vrijednosti. Na svodu je ciklus Stvaranja svijeta i borba anđela, a u središnjem polju lik sv. Mihovila; velika kompozicija raspeća zaklonjena je baroknim oltarom. Za neke kompozicije na zidovima iskorišteni su otisci izdanja Biblije pauperum iz XV.st. Na zidove crkve uzidana su dva reljefna epitafa obitelji Moscon (sred. XVI.st.); vrijedan je rad sjevernjačke renesanse, vjerojatno slov. Umjetnika iz kruga Osbalta Kitella; urešena kamena kustodija s Mosconijevim grbom (1541). Crkva je opremljena vrsnim mramornim oltarima; oltar sv. Nikole pripisuje se P. Lazzariniju, oltar Ružarice A. Michelazziju. Sakristijski ormar s figuralnom intarzijom potječe iz XVIII.st. Orgulje su rad → G. Callida (Venecija, 1780). Od crkv. Srebra ističu se gotička pokaznica i renesansni ophodni križ. Zvonik je izgrađen 1705. Franjevačka crkva ima kasnogotičko svetište iz 1481; produžena je 1729; a zvonik joj je podignut 1713–17. Gl. Oltar djelo je D. Cavalierija iz 1726., slikani poliptih Girolama da Santacrocea iz 1536., kip Imakulate vrsni je drvorezbarski rad iz XVIII.st.

LIT.: B. Fučić, Istarske freske, Zagreb 1963; C. De Franceschi, Storia documentata della contea di Pisino, AMSI, 1964, 10–12; M. Peršić, Predmeti obrađenog metala u sakralnim objektima Istre, Godišnjak zaštite spomenika kulture, 1978–79, 4–5; N. Feresini, G. Gabrielli Pross, F. Pietropoli, Il Duomo di Pisino, Trieste 1978; R. Matejčić, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u: A. Horvat, R. Matejčić, K. Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982; Đ. Cvitanović, Franjevački samostan u Pazinu, barokizacija kompleksa, Zbornik za umetniško zgodovino (Ljubljana), 1984, 20; Hrvatska čitaonica u Pazinu (zbornik) Knjižnica Acta, Pazin 1999.

R. Matijašić, I. Matejčić