vinova loza

traži dalje ...

vinova loza (Vitis vinifera), višegodišnja penjačica iz por. lozica (Vitaceae) koja se dijeli na 10 rodova s više od 600 vrsta. Vrste roda Vitis, ovisno o geografskome podrijetlu, dijele se u tri skupine: europsko-azijsku, američku i istočnoazijsku. U europsko-az. skupini samo je jedna vrsta, vinova loza, kojoj pripadaju dvije podvrste: plemenita europska vinova loza (V. vinifera ssp. sativa) te divlja europska loza (V. vinifera ssp. silvestris). Vrste američke skupine rasprostranjene su na sjevernoamer. kontinentu, a zbog velike otpornosti na filokseru upotrebljavaju se kao podloge za vinovu lozu. To su V. riparia, V. rupestris i V. berlandieri, a V. labrusca, V. aestivalis, V. cinerea, V. solonis izravno su rodne vrste. Istočnoaz. vrste najviše se rabe u dekorativne svrhe; najpoznatija je V. amurenzis, koja je vrlo otporna na niske temperature (podnosi do – 40 °C).

Morfološki se kod vinove loze razlikuju vegetativni i generativni organi. Vegetativni su organi korijen, stablo s krakovima i ograncima, mladice, rozgva i lišće, a generativni cvijet, cvat, grozd, vitica, bobica i sjemenka. Grozdasti se plod (bobica) jede kao svježe (grožđe) ili osušeno voće, a u prvom se redu upotrebljava za proizvodnju vina i sokova. V. l. ima veliki i mali razvojni ciklus. Veliki ili životni ciklus obuhvaća razdoblje od nastanka biljke do kraja njezina života, koji može trajati 30, pa i više od 100 godina. Mali ili godišnji biološki ciklus v. l. prolazi svake godine. Čine ga pojedinačne faze razvoja ili fenofaze: suzenje ili plač, pupanje, rast i razvoj vegetacije, cvatnja i oplodnja, rast bobica, dozrijevanje grožđa, priprema za zimski odmor te zimski odmor.

V. l. potječe iz Male Azije, odakle se proširila po cijelome svijetu. Ona je danas važna poljop. kultura u svijetu, koja se uzgaja na približno 7,7mil.ha, s ukupnim prinosom grožđa od 60mil. tona. U Istri je v. l. nezaobilazna pov. i kult. biljka, koja se ondje uzgaja nekoliko tisućljeća. Bila je, a ponegdje je to i danas, osnovna kultura oko koje se razvijao život stanovništva i o kojoj je ovisio njegov opstanak. Nekad su u Istri najčešće podloge za uzgoj vinove loze bile Riparia i Rupestris du lot (Mantikola), a danas je najraširenija Kober 5bb, potom SO4, 420A i dr.

Poznato je oko 10000 različitih sorata vinove loze, od kojih samo 220 ima veću komercijalnu vrijednost u svjetskoj vinogradarskoj proizvodnji. Autohtone sorte vinove loze razvile su se pod utjecajem specifičnih agroekoloških uvjeta nekoga geografskoga područja. U Istri ih je nekoliko: od bijelih sorata to su → malvazija istarska bijela, → muškat momjanski, te manje poznate duranija, brajdenica, opačevina, plavina, trbljan. Od crnih sorata ondje su poznate → teran, → hrvatica, → borgonja, → muškat ruža porečki, te ružičasta sorta surina. Najraširenija je malvazija istarska bijela (više od 50% vinogradarskih površina). Autohtone sorte danas su osnova za dugoročan razvoj vinogradarstva u Istri, a tržišno su sve zanimljivije, jer je i svjetsko vinogradarstvo usmjereno prema očuvanju i razvoju autohtonih sorata. Stoga je potrebno provesti selekciju u starim vinogradima radi dobivanja klonova vinove loze najpogodnijih za pojedine položaje. U sklopu svojih projekata time se bavi Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču.

Đ. Peršurić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

vinova loza. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.4.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/2966>.