Auersperg

Auersperg, velikaška obitelj vjerojatno švapskoga podrijetla, koja se oko 1020. spominje u Furlaniji, a od XIII.st. u Kranjskoj, u ministerijalnoj službi, i u lenskom odnosu s karantanijskim vojvodama i akvilejskim patrijarsima. Po posjedu Turjaku (Turriaco) nazivaju se i Turjačkima. S vremenom stječu golema imanja (Kočevje, Čatež, Mokrice, Samobor i dr.); 1665–1701. držali su Pazinsku knežiju, te kupili i dr. posjede u Istri, od kojih su neke zadržali do 1918 (npr. pavlinski cenobij uz Čepićko jezero), a neke do 1945 (npr. Belaj). Među njima je bilo kranjskih zemaljskih glavara, carskih komornika, voj. savjetnika, diplomata. Od XV.st. sudjeluju u obrani od Osmanlija, od XVI.st. kao kapetani Hrvatske Vojne granice, pukovnici, zapovjednici (pod financ. i voj. upravom unutrašnjoaustr. zemalja, kojima je pripadao i austr. dio Istre) u tzv. vanjskoj obrani nutrašnjoaustr. zemalja. God. 1550. podijeljen im je naslov baruna, 1630. grofova, 1653. državnih knezova. Herbart VIII. (1528–75), od 1569. vrhovni kapetan Hrvatske vojne granice, a 1566–72. kranjski zemaljski poglavar. Poginuo je u obrani Bihaća, u kojoj je sudjelovao i sin mu Engelbert (Wolf), (1552–90), sukobivši se kod Budačkoga s premoćnom vojskom Ferhad-paše Sokolovića. Za njegovu je odsječenu glavu i Engelbertovo oslobođenje (opjevano u nar. pjesmi) plaćena visoka otkupnina, od koje je podignuta džamija Ferhadija u Banjoj Luci. Bio je naklonjen evangelizmu, podupirao je reformacijsko gibanje koje se širilo Kranjskom i Istrom, djelatnost P. Trubara i J. Dalmatina. Poznavao je hrv. jezik i glagoljicu. Andrija (Andreas), zvan kršćanskim Ahilom (1557–94), bio je kapetan karlovačkih arkebuzira, od 1589. zapovjednik Hrvatske granice (Karlovačkoga generalata). Sudjelovao u bitki kod Siska 1593. Herbart X. (1613–69), zapovjednik je Hrvatske i Slavonske granice od 1652. Ivan Vajkard (Johann Weickhard, 1615–77), diplomat, ministar, savjetnik cara Ferdinanda III. i Leopolda I., dobio je 1653. naslov drž. kneza te posjede Münsterberg i Frankenstein u Šleskoj. God. 1665. uspio je otkupiti Pazinsku knežiju za 550000 forinta od kranjskih zemaljskih vlasti (u kupnju se pokušao uključiti i hrv. ban Petar Zrinski), i to pod uvjetom da u upravnom pogledu bude izjednačena s drugim kranjskim gospoštijama, podvrgnuta vrhovnom građ. sudu u Ljubljani, da plaća sva redovita i izvanredna podavanja, vojna davanja i dr. Time je onemogućeno preuređenje Knežije u gospoštiju manje podložnu Kranjskoj što bi ga proveo bivši vlasnik knez I. F. Porzia na temelju povlastica ishođenih od Leopolda I. Ipak, Ivan Vajkard oslobodio je stanovništvo pretjeranih kranjskih nameta, poticao gospodarstvo (sadnju maslina, murvi i dr.), njegovi nasljednici slobodnu trgovinu i sl. Pritom je kupovao utvrde i posjede u dolini Raše (Kožljak, Čepić, Belaj i dr.), uzdigao ih na razinu majorata s upravom u Belaju, gdje je bilo sudbeno sjedište Kožljačke gospoštije i dr. uredi, što su ih plaćali vlasnici sve do ukinuća feudalizma. Njegovi su nasljednici bili gospodari Belaja do 1945., kada je dospio u vlasništvo radne zadruge. Njegov je sin Franjo Ferdinand (Franz Ferdinand, 1655–1705) prodao 1701. Knežiju Komori Unutrašnje Austrije, podredivši tako obiteljske interese carskima. Zadržao je ipak gospoštije Kožljak, Čepić, Belaj i Paz, koje su ostale u obiteljskom nasljedstvu.

LIT.: R. Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, I–III, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium JAZU, 1884–89, 15, 16 i 20; D. Gruber i V. Spinčić, Povijest Istre i Narodni preporod u Istri, Zagreb 1924; F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962; C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI 1964, 10–12.

Đ. Križman-Zorić