Dobrila, Juraj

Dobrila, Juraj, biskup i narodni preporoditelj (Veli Ježenj kraj Pazina, 16. IV. 1812 – Trst, 13. I. 1882). Školovao se u župnoj pučkoj školi u Tinjanu (1820–24), a zatim kod franjevaca u Pazinu (normalka, 1824–26) i Karlovcu (niža i viša gimnazija, 1826–32). Pohađao je sjemenište u Gorici (1834–38), gdje je studirao filozofiju (1832–34) i bogosloviju (1834–38). Za svećenika je zaređen 1837. te je inkardiniran u Tršćansko-koparsku biskupiju. Već se za školovanja, posebno u Karlovcu i Gorici, približio idejama hrvatskog i slov. narodnog preporoda, spoznajući negativni utjecaj njem. i tal. upravnog i gospodarskoga sustava na razvitak hrvatskog i slov. naroda u Istri. Kao svećenik kratko je službovao u Munama i u Hrušici, a potom je 1839–42. studirao bogosloviju u Beču, gdje je živio u zavodu Augustineum. Doktorirao je iz teologije (Nauka crkvenih otaca o sakramentu ispovijedi). Ondje je upoznao J. J. Strossmayera, čije su mu se ideje učinile prikladnima i za istarske prilike. Od 1842. službovao je u Trstu, gdje je bio kapelan, propovjednik i kateheta, privremeni ravnatelj gl. pučke djevojačke škole, savjetnik Biskupijskoga konzistorija, ispitivač dogmatskoga bogoslovlja, rektor sjemeništa, privremeni profesor pastoralnoga bogoslovlja. God. 1854. postao je kanonikom i župnikom tršćanske katedrale, a 1856. savjetnikom Biskupijskoga suda za ženidbene sporove. Politički se javno odredio 1848., kada je pristupio Slavjanskomu društvu u Trstu. U to je vrijeme počeo intenzivno raditi na školovanju hrv. intelektualaca, kojih do tada, osim nešto nižega svećenstva, u Istri nije gotovo ni bilo. Odgojno-obrazovna djelatnost bila je središtem njegova preporodnoga djelovanja, a 1854. objavio je u Trstu molitvenik Otče, budi volja tvoja! Molitvena knjiga s podučenjem i naputjenjem na bogoljubno življenje, koji je dugo bio jedini tekst na hrv. jeziku u Istri, te je postao simbolom hrvatske nac. kulture i pismenosti druge pol. XIX. st. u Istri i na Kvarneru; do potkraj XX. st. tiskan je u 20-ak izdanja. Na prijedlog cara Franje Josipa I. papa ga je 1857. imenovao porečko-pulskim biskupom. Zaređen je u Gorici 2.V., a ustoličen u Poreču 17.V.1858., te je postao prvim istarskim Hrvatom novijega doba na biskupskoj stolici. Prvi je koji je svoju inauguralnu poslanicu uputio vjernicima i na hrv. jeziku. Od 1861. do smrti bio je virilnim članom Pokrajinskoga sabora u Poreču te predstavnikom u bečkom parlamentu (do 1873). U polit. tijelima neuspješno se suprotstavljao istarskim tal. političarima koji su nastojali ograničiti i usporiti osamostaljenje hrv. većine u Istri, a u drugoj polovici 1860-ih nije više sudjelovao u njegovu radu kako bi očuvao dostojanstvo biskupskoga položaja. Od 1868. pokrenuo je drugi način borbe za nar. prosvjećivanje, te je svojim autoritetom i organizacijskim sposobnostima predvodio nac. pokret za politička, gospodarska i kult. prava Hrvata u Istri, a odlučno je utjecao na pokretanje prvih hrv. novina i časopisa u Istri. Tako su počeli izlaziti kalendar Istran (1869) te → Naša sloga (1870). Osim toga, pomagao je otvaranje hrv. čitaonica, prosvjetnih i gosp. udruga i sl. Kao svećenik i biskup punu je pažnju poklanjao svakomu vjerniku bez obzira na nac. pripadnost; u Istri je razvio živu pastoralnu i karitativnu djelatnost, a uspješno je vodio i poslovanje biskupije, riješivši naslijeđene dugove i povećavši prihode. Podupirao je biskupa Strossmayera i njegove ideje razvitka Rimokatoličke crkve na Prvom vatikanskom koncilu (1869–70). Na Carev prijedlog 1875. razriješen je dužnosti porečko-pulskoga biskupa te imenovan tršćansko-koparskim biskupom. Ustoličen je u Trstu 26. IX. iste godine i ondje je do smrti nastavio djelovati na isti način u pastoralnom i društv. pogledu.

Dobrilino je publicističko djelovanje vrlo plodno, ali tekstove, najviše u listu Naša sloga, gotovo nikad nije potpisivao, pa ih je nemoguće sa sigurnošću prepoznati. U Dobrilinoj ostavštini očuvano je više rukopisa: zbirka poslovica, priča, zbirka nacrta propovijedi (pod naslovom Različito cvijeće) i dr. Mnogo njegove izvorne pisane građe uništeno je nakon smrti. Zna se da je pisao Povijest Prvoga vatikanskog sabora, ali nedovršeni rukopis nije očuvan. Bavio se i prevođenjem dijelova Sv. pisma.

LIT.: N. Žic, Biskup Dobrila u Istarskom saboru, Zagreb 1926; B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, I, Pazin 1967; isti, Biskup Dobrila i njegovo doba (1861–1882), u: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, (Zbornik), Zagreb 1969; isti, Preporoditelj Istre biskup dr. Juraj Dobrila, Pazin 1970; P. Strčić, Oko pokretanja »Naše Sloge«, Pazinski memorijal, 1970, 1; M. Peloza, Rimski dosje Jurja Dobrile, ibid., 1982, 11; isti, 10 godina istraživačkog rada na izvorima za život i rad Jurja Dobrile (1972–1982), Croatica Christiana periodica, 6, 1982, 10; M. Strčić, Istarska beseda i pobuna, I–II, Pula 1984–85; Juraj Dobrila 1812–1882, istarski preporoditelj (Zbornik), Pazin 1985.

R.