elektrane

elektrane, postrojenja za proizvodnju el. energije. Prva elektrana istosmjerne struje postojala je već 1880. u puljskom Arsenalu, a 1882. tvrtka → P. Marchesija u Vodnjanu koristila se dvama parnim lokomobilima s generatorima istosmjerne struje za vlastite ind. potrebe i rasvjetu pogona, pa je tako prva u Istri imala el. rasvjetu. Centrala je radila do 1928. U Puli je 1890. puštena u pogon druga elektrana male snage za potrebe kazališta i kavane Miramare, koju je izgradila i montirala tvornica el. strojeva Egger iz Beča. Lokalni izvor el. energije radio je 1892. u hotelu Imperial. Kamen temeljac prve javne elektrane bio je položen u Puli 1900. Projektirao ju je → J. L. Münz, a nalazila se na prostoru današnjega sjedišta → Elektroistre. Tri agregata puštena su u pokusni pogon 29. I., a 21. VI. 1904. priključena su na mrežu. Jedan je bio namijenjen pogonu tramvaja, a dva javnoj rasvjeti i elektrifikaciji. Dugo su postojali i mnogi mali lokalni izvori el. energije u Puli, i to u hotelu Riviera, u Mornaričkom domu, u Mornaričkoj bolnici, u vodovodima Tivoli, Karolina i Fojbon te na Brijunskom otočju. Elektrana je rekonstruirana 1915–18. ugradnjom triju novih dizelskih agregata, a četvrti je ugrađen 1921. Ostala je u pogonu do 1956. U Opatiji je 1897. koncesionar J. N. Scanari iz Beča na Preluku (Punta Colori) izgradio termoelektranu (TE) na ugljen s dvama parnim strojevima od 120 KS, remenom spojenim na generatore od 125 kVA, 5 kV i 50 Hz. Proširena je 1902. dogradnjom još jednoga parnog stroja i generatora od 290 kVA, a 1908. ugradnjom dvaju plinskih motora od 200 KS i dvaju istosmjernih generatora od 750 kV i 145 kW. Bila je projektirana žična željeznica na Učku, ali je I. svj. rat zaustavio daljnji razvoj. Nova termoelektrana s parnom turbinom i generatorom snage od 1,2 MVA izgrađena je 1926. u sklopu nove Tvornice cementa Koromačno. Opatijska elektrana preinačena je 1927. dizelskim motorima, a dobila je tri generatora od po 630 kVA, 5kV i 50 Hz. Istodobno je prešla u vlasništvo općine Opatija. Preinačena je na 42 Hz 1939. pa se mogla spojiti u sustav riječke elektrane. Radila je do 1956., kada je zbog nepouzdanosti otpisana. Nova TE Vlaška, s dvama turboagregatima od 3,5 MV i 6,5 MV te 42 Hz, izgrađena je 1936. u Raši. Teško je oštećena u ratu, a njezin je popravak započeo tek sred. 1945., te je ponovno proradila u travnju 1946. s agregatom od 3,2 MW. Najviše je radila za ugljenokop, ali je korištena i kao dopunski izvor za potrebe Elektroprivrede. TE Vlaška pojačana je 1950. novim agregatom od 14,8 MW, koji je iduće godine stradao od udara groma, pa je zamijenjen drugim od 6,5 MW, dobivenim iz reparacije. Pogon je 1956. ponovno rekonstruiran, a TE Vlaška bila je u pogonu sve do 1976. Nova TE Plomin od 125 MW (→ termoelektrana Plomin), ušla je u pogon 1970. Gorivo joj je raški kameni ugljen s visokim udjelom sumpora (oko 9%). Odluka o gradnji nove elektrane TE Plomin II. donesena je 1986., uz uvjet da se ugrade uređaji za odsumporavanje. U pokusni rad puštena je 29.IX.1999., u komercijalnu proizvodnju 21.V.2000.

LIT.: Elektroistra u povodu obljetnice elektrifikacije 1900–’45.,’50–1990, Pula 1990; 50 godina Elektroistre, Pula 2000; J. Moser, Pregled razvoja elektroprivredne djelatnosti u Hrvatskoj 1875–2000, Zagreb 2003.

D. Mišković