kolonat

kolonat, zakupni odnos između gospodara zemljišne nekretnine i obrađivača zakupnika (kolon). To je kratkoročan društveni odnos u kojem osobno slobodni obrađivač prima od gospodara zemljište (njivu, vinograd, voćnjak) s pripadnostima, te ga obrađuje o vlastitu trošku, dijelom vlastitim oruđem i stokom. U pokrivanju troškova velikih sezonskih radova sudjeluje gospodar. Za korištenje zemlje kolon gospodaru duguje dio prinosa (obično polovicu), a mogući su i drugi uvjeti, ovisno o poljop. kulturi, troškovima i zahtjevnosti obradbe. Odnos se sklapa na 1 do 10 godina s mogućnošću obnove, što kolonu omogućuje stjecanje neotuđivoga prava na posjed. Za trajanja odnosa kolonova je osobna sloboda ograničena: za odlazak sa zemlje potrebna je vlasnikova suglasnost. Koloni su povremeno dužni obavljati određene poslove, poput tlake za unaprijed dogovorenu nisku nadnicu. Korijeni kolonata sežu u kasnu antiku. Slobodnjaci ili robovi kao koloni zakupnici uzimali su od veleposjednika u zakup dijelove zemljišta i za njih plaćali zakupninu. Bili su slobodniji od robova, iako vezani za zemlju. U Istri se kasnoant. kolonat očuvao i nakon franačkog osvajanja (oko 780). Feudalni zemljišnogosp. odnosi, koje je uvodila franačka vlast, oslanjali su se na zatečeno stanje. Pod utjecajem posezanja istar. gradova u agrarno gospodarstvo zaleđa, kojim su vladali po antičkoj tradiciji, u mlet. se Istri od XII. st. razvijao slobodni kolonat, koji nije uspostavljao osobnu ovisnost zakupnika. Glede nasljeđivanja, položaj kolona ovisio je o lokalnim posebnostima. U novome vijeku zemljišna su gospodarstva u mlet. Istri bila ustrojena na temelju kolonatskog odnosa. Pod utjecajem kapitala imućnih građana, u smislu ranoga kapitalizma, oblikovana su kao veleposjedi. S mehanizacijom koju je nabavljao gospodar, udio kolona u proizvodnim sredstvima bio je sve manji, pa se pretvarao u običnog, u naravi plaćenog poljop. radnika. Budući da je kolonat bio građanskopravni odnos, zemljišno oslobađanje 1848. nije ga ukinulo, ali je od tada bio u opadanju. Nakon I. svj. rata iznova je u porastu jer su seljaci prodavali posjede i postajali kolonima, kojima su gospodari bili veleposjednici (nasljednici nekadašnjih feudalaca) i bogati građani, katkad i imućniji seljaci. Tal. državna uprava odredila je 1928. uvjete za seljačke zakupe u Istri, te ih je novelirala 1933. i 1936. Razdoblje zakupa moralo je trajati najmanje godinu dana, a kolon je morao imati nešto svojega oruđa. Gospodar je na raspolaganje stavljao stoku i vodio obrađivanje. Kolonat je u Istri ukinut 1946–48.

Kolonski zaseoci, smješteni usred ratarskih površina, nazivali su se stancije ili kortine. Obuhvaćali su veleposjednikovu vilu, jednu ili više kuća za kolone, gosp. dio sa stajama, sjenicima i nadstrešnicom za voz i oruđe, te manje objekte (svinjac, kokošinjac, gnojnicu). Česta je ljetna kuhinja s krušnom peći, a sastavni dio zaselka može biti i kapela. Veličina i prostorna organizacija zaseoka ovisili su o veličini posjeda, imućnosti vlasnika i terenskih okolnosti. Kamene građevine bile su jednostavno građene, u skladu s lokalnom tradicijom; gospodareva vila (palacin) bila je malo prostranija i raskošnija.

LIT.: B. Marušić, Iz povijesti kolonata u Istri i Slovenskom primorju, Jadranski zbornik, 1957, 2.

D. Mihelič, E. Benčič-Mohar