plinare

plinare, postrojenja za proizvodnju plina koji se upotrebljava u domaćinstvima, javnim prostorima i industriji kao gorivo a u prošlosti se rabio i za rasvjetu. Umjetna plinovita goriva dobivaju se preradbom krutih ili tekućih goriva (ugljen ili ugljikohidrati). Umjetni plin od kamenog ugljena počeo se proizvoditi u XIX.st., a rabio se za javnu i privatnu rasvjetu. Najstarija plinara u Istri bila je u Puli na rubu tadašnjega grada (danas rub gradskoga središta, između Radićeve i Vergerijeve ulice, sjedište Elektroistre i Vodovoda), a počela je raditi 28.VIII.1871. Izgradila ju je tvrtka Pollak Reizewitz i dr., koja je izgradila i plinsku instalaciju za distribuciju plina po gradu. Kapacitet joj je bio 5000m³ plina dnevno. Od 3.V.1900. plinaru (i vodovod) preuzela je grad. uprava, koja je nastavila radove na širenju plinske mreže. Zbog brzoga širenja grada i povećanja broja stanovnika, 26.XI.1912. otvorena je nova plinara daleko izvan grada, u uvali Veruda. Njezin kapacitet bio je oko 30000m³ plina dnevno. Plin se dobivao suhom destilacijom kamenog ugljena, koji se dopremao iz drugih dijelova Monarhije. Od grad. uprave plinaru je 5.V.1928. preuzela tvrtka Sospisio, koja je vodila i distribuciju vode. Nakon II.svj. rata za proizvodnju plina korišten je raški ugljen, ali kako su potrebe za plinom u industriji i domaćinstvima i dalje rasle, počela je priprema za izgradnju novoga postrojenja. Plinara kapaciteta 120000m³ plina, u kojoj se plin počeo proizvoditi iz tekućega naftnoga plina postupkom termokatalitičke razgradnje lakih ugljikovodika otvorena je u ind. zoni Šijana 7.IX.1968. Istog je dana otvorena i novoizgrađena butanska stanica. Od 1947. do 1970. javna vodovodna mreža, proizvodnja i distribucija plina bile su u djelokrugu poduzeća Vodaplin, a potom su proizvodnja i distribucija plina odvojene i pripojene INA-i. Od poč. 1990-ih jednim je dijelom u vlasništvu Grada Pule. Plinara u Rovinju otvorena je 1906., a 1911. je proširena kako bi se udovoljilo potrebama javne rasvjete, industrije i građanstva. Radila je do 1960. Plinara u Pazinu izgrađena je 1907., a plin se rabio ponajviše za javnu rasvjetu, za rasvjetu javnih zgrada i u nekim privatnim kućama. Zatvorena je 1930., dvije godine nakon što je u Pazin dalekovodom iz trafostanice u Karojbi uvedena el. energija. U Poreču je plinara proradila 1907., a plin se rabio za rasvjetu, industriju i široku potrošnju. Prestala je s radom u ožujku 1956.

G. Orbanich