selo

selo, stalno ljudsko naselje čiji stanovnici u najvećem dijelu obrađuju zemlju ili se bave drugim gospodarskim oblicima primarnoga korištenja prirodnih resursa (voda, mora i šuma). Takva naselja na području Istre nastaju na razmeđu IV. i III. tisućljećja pr. Kr., izmakom neolitika i u prijelaznom eneolitičkom razdoblju, što se povezuje s pojavom Indoeuropljana. Osnovni je oblik društvene zajednice rodovska općina, patrijarhalna zajednica ljudi povezanih krvnim srodstvom. Prapovijesna su sela istarskih stanovnika u većem dijelu vjerojatno bila utvrđena (→ gradine). Znatan dio takvih utvrda imao je karakter skloništa za stoku, koje nalazimo i u kasnijoj tradiciji (obor, dvor). Rimskom kolonizacijom u I. st. pr. Kr., osnivanjem kolonija Pule i Poreča te centurijacijom zemljišta stvara se potpuno nov tip sela, zapravo latifundijskih gospodarstava, u kojima su stanovnici bili vezani ugl. imovinsko-gosp. vezama. Latifundijska gospodarstva u I. st. bila su potpuno zaokružene gosp. cjeline (stambene zgrade, mlinovi za žito i masline, vinogradarsko--podrumarski kompleksi, skladišta, cisterne, luke i dr.). Već tijekom III. st., kao posljedica uvođenja novih kolonističkih odnosa, došlo je do promjene načina korištenja latifundija (usitnjenje cjelina, nove stambeno-gosp. cjeline), a takva pojava dostigla je vrhunac tijekom IV. i V. st., kada su se u Istru naseljavale izbjeglice iz Panonije. U tom razdoblju nastao je veliki broj naselja (vicusa), nazivi kojih su gentilicijskog podrijetla (prema imenu roda), kao npr. Barbolanum, Burianum, Filipanum, Florianum, Licinianum, Petrorium, Pompinianum, Ravaricus, Sisianum i dr., od kojih su neka, kroz cijeli sr. vijek, preživjela do današnjih dana (Ližnjan, Peroj, Loborika, Šišan i dr.). U razdoblju XI–XVI.st. pisani izvori spominju većinu sela osnovanih već u kasnoantičkom razdoblju, ali je proces propadanja sela potkraj XVI.st. toliko uznapredovao da je u to vrijeme više od 80% starih sela propalo, a situacija se počela popravljati tek sred. XVII. st. Propadanje sela nije toliko bilo posljedica urbanizacije, kao u nekim drugim europskim regijama, nego političko-gosp. okolnosti (epidemije, vojnih sukoba između Venecije i Habsburga, sukoba između starosjedilaca i novih kolonista, feudalnog i fiskalnog pritiska i dr.). Obilježja su seoskog prostora Istre u XVI. i XVII.st. permanentna kolonizacija i zapuštenost zemljišta. Tijekom XVI., XVII. i XVIII.st. stvara se potpuno nova mreža seoskih naselja, koja se prepoznaje po hrv. i vlaškim rodovskim nazivima. Zaokružena je potkraj XIX.st., kada se bilježi oko 2400 seoskih naselja i izdvojenih gospodarstava (→ stancija). Sela nastala u tom razdoblju pojam su za tradicionalno predindustrijsko seosko naselje. Sastoje se od obiteljskih stambenih gospodarstava nastalih po načelu adicije sličnih elemenata i s ponekim središnjim sadržajem (crkvom, trgom). Takva je struktura u dr. pol. XX.st. doživjela velike promjene: urbanizaciju i potpuno odumiranje.

LIT.: M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 2003; L. Lago i dr. Kažuni, Pula 1996; M. Bertoša, Istarsko vrijeme prošlo, Pula 1978.

B. Nefat