svjetionik

svjetionik, čuvano pom. svjetlo koje služi za noćnu i dnevnu orijentaciju i upozorenje na opasnost. Prvi poznati s. izgradio je Sostrat iz Knida na otočiću Farosu pred ulazom u aleksandrijsku luku u III. st. pr. Kr. Imala ga je svaka važnija luka Rimskoga Carstva, pa je tako, po svemu sudeći, bilo i u Puli i Poreču. S. se mogao nalaziti na piranskoj punti Madoni još u ant. doba. Od svjetionikâ koje je izgradila Venecija očuvani su onaj na Sv. Nikoli pred Porečom (1403) i manji na otočiću Obljaku, na sjeveru brijunskog otočja. Nestali su s. u umaškoj luci (XV.st.), koji je (kao i 2 svjetla s obiju strana piranskoga mandraća) ovjekovječio Jacopo Tintoretto, i puljska svjetionik-kula, poznata kao Torre di Orlando, ruševine koje su uklonjene između 1806. i 1830-ih, kada je izgrađena utvrda Max. Svi su oni ugašeni do sred. XVIII.st. Razvoj svjetionika na Jadranu povezan je s porastom pom. prometa i konačnim rješavanjem problema piratstva na poč. XIX.st. Istodobno je porasla veličina i brzina plovila, pri čem je trebalo povećati sigurnost plovidbe, osobito noću i u nepovoljnim vremenskim uvjetima. Austrija je započela sustavnu izgradnju svjetionika i plovidbenih oznaka, tako da je 1818. na rtu Savudriji prema projektu → P. Nobilea, izgrađen prvi od 72 svjetionika i oko 300 pom. i lučkih svjetala na ist. jadranskoj obali. Nakon toga na istar. obali izgrađeni su: Porer 1846., Sv. Ivan na Pučini 1853., rt Kumpar (Pula) 1860., rt Sottile (Muggia) 1869., Galijola 1870., rt Sv. Andrija (Rabac) 1871., rt Zub (Vabriga) 1872., rt Madona (Piran) 1872., Crna Punta 1873., rt Bernardin (Portorož) 1873., Umag (lukobran) 1875., rt Peneda (Veli Brijun) 1877., rt Verudela (Pula) 1877., rt Marlera (kraj Ližnjana) 1882. i rt Ubas (ulaz u Raški zaljev) 1887. Građeni su od kvalitetna kamena, s prostranim i funkcionalnim interijerima. U njima je obitavalo do 20 članova posade (do 5 svjetioničara s obiteljima). Tradicionalno svjetionici imaju izrazita fortifikacijska obilježja: čvrste su građe i malenih prozorskih otvora na kulama. Porer (31m) i Savudrija (29m) najviši su, dok su ostali manjih dimenzija. Gorivo za plamen svjetionika u starom i sr. vijeku bilo je drvo, od XVI.st. i ugljen, a vatra se palila u posebnim metalnim košarama na vrhu svjetionika. Na Savudriji je 1818. kao rasvjetno gorivo upotrijebljen izgaranjem ugljena dobiven plin, koji je gorio u 42 plamička. Bio je prvi svjetlosni uređaj te vrste na Sredozemlju. Taj je sustav zbog loših obilježja napušten 1823. i zamijenjen maslinovim uljem i svjetiljkama sustava Argant. Revolucionarni sustav Fresnelovih leća primijenjen je već 1853. na Sv. Ivanu na Pučini. Potkraj XIX.st. u uporabu ulaze petrolejske pare, a između I. i II. svj. rata i el. energija. Suvremeni su uređaji napajani preko fotoćelijskih kolektora ili su spojeni na el. mrežu. Od XIX.st. glavni svjetionici imaju i zvučne signale (rog, sirena), a u početku telegrafije bili su i semaforske stanice, odn. sredstvo komunikacije između brodova i kopna. U Savudriji tal. su vlasti 1920-ih radi gradnje novoga htjele srušiti najstariji »suvremeni« s. na Jadranu, ali je novi naposljetku izgrađen u Trstu (Faro della Vittoria). Potkraj II.svj. rata pri povlačenju njem. vojske uništeni su svjetionici Ubas, Galijola, Umag, Sottile i Sv. Andrija, dok je Savudrija bila minirana, ali je spašena u posljednji trenutak.

Nekad je na istar. svjetionicima živjelo i radilo tridesetak svjetioničara, a danas ih je, zahvaljujući automatizaciji još samo 5 zaposleno na održavanju i servisiranju: na Savudriji, Sv. Ivanu na Pučini i na Poreru. U posljednje su vrijeme svjetionici uključeni u turist. ponudu.

B. Nefat, A. Peruško, V. Trgovčić