Austrijsko primorje

Austrijsko primorje (njem. Österreichisches Küstenland, tal. Litorale austriaco), upravna jedinica Habsburške Monarhije, koja je obuhvaćala priobalno područje sjeveroist. Jadrana. Začetci Austrijskoga primorja sežu u XVIII.st., kada su započela centralizacijska i modernizacijska nastojanja bečkih vlasti. U Trstu je tako 1749. osnovana Trgovačka intendatura za Primorje, nova upravna jedinica koja je obuhvatila Akvileju, Rijeku, Bakar, Trsat i Kraljevicu, ali ne i austr. dio Istre. Početkom XIX.st. kratkotrajna franc. uprava ustrojila je na tom području → Ilirske pokrajine, no Pariški mir 1814. i Bečki kongres 1815., potvrdili su pripadnost cijele Istre i susjednih pokrajina Habsburgovcima. Proširenom i preustrojenom Austrijskom primorju (13.IX.1814) pripadali su tada Istra s Cresom, Lošinjem i Krkom te Trst, Gorička i Gradiška. Do 1822. ono je bilo podijeljeno na Tršćanski (bivša mletačka zap. i juž. Istra), Riječki (sr. i ist. Istra) i Gorički okrug (pridružen Primorju 1916). Zajedno s Koruškom i Kranjskom bilo je 1816–49. uključeno u novoosnovanu Kraljevinu Iliriju (→ Ilirija, Kraljevina), kojoj je do 1822. pripadala i Banska Hrvatska južno od Save s Rijekom. Tada su stara austr. Istra te Cres, Lošinj i Krk udruženi u Pazinski okrug. Novim preustrojem, 1825. osnovano je → Istarsko okružje, koje je prvi put obuhvatilo cijelu Istru. Ostatak Austrijskoga primorja pripadao je Goričkom okružju. Trst je kao grad pod neposrednom carskom upravom očuvao status upravnoga središta. A. p. dobilo je 1848. status krunske zemlje, a 1849. dva su okružja preimenovana u Goričku i Gradišku grofoviju te Istarsku markgrofoviju. U Gorici, Gradiški, Sežani, Tolminu (i Tržiču od 1914) te u Kopru, Poreču, Pazinu, Puli, Voloskom i Malom Lošinju formirana su kotarska poglavarstva (njem. Bezirkhauptmanschaften, tal. capitanati distrettuali). God. 1862. Trst, Gorica i Rovinj, kao gradovi s posebnim statusom, izjednačeni su s kotarskim poglavarstvima. Od 1850. Primorjem je upravljao namjesnik (njem. Statthalter, tal. Luogotenente) s polit. i upravnim zaduženjima te pravnim i financ. ovlaštenjima, ali su nakon ustavne reforme (1861) pokrajine uživale široku upravnu autonomiju. Osnovani su pokrajinski sabori u Poreču, Gorici i Trstu (gdje je tu ulogu imalo općinsko vijeće), sa širokom upravnom autonomijom na području poljoprivrede, javnih radova, dobrotvornih ustanova, financiranih pokrajinskim sredstvima, i s djelomičnim ovlastima u vođenju općinskih, crkv. i školskih poslova te vojne logistike. U tom je obliku A. p. prolazilo kroz razdoblje prožeto političko-nac. borbama. Na 7967,89 km² prebivalo je 1910. god. 894568 st. (Talijani, Slovenci, Hrvati, Austrijanci-Nijemci i dr.). A. p. prestalo je postojati u studenom 1918., propašću Austro-Ugarske i dolaskom trupa Kraljevine Italije. Zbog brojnih prekrajanja granica, zemljopisnih prepreka i nac. različitosti nikad nije zaživjelo kao jedinstvena cjelina.

LIT.: J. Žontar (priređivač), Handbücher und Karten zur Verwaltungsstruktur bis 1918.//Priročniki in karte o organizacijski strukturi do 1918. /Manuali e carte sulle strutture amministrative fino al 1918: Kärnten-Krain-Künstenland-Steiermark/ Koroška-Kranjska-Primorje-Štajerska / CarinziaCarniola-Litorale-Stiria, Graz 1988.

V. D’Alessio