Cres

Cres (tal. Cherso), najveće naselje i luka na istoimenu otoku (44°58′N; 14°25′E); 2333st. (2001). Sjedište je istoimene adm. jedinice u Primorsko-goranskoj županiji. Smješten je na zap. strani središnjega dijela otoka, na dobro zaklonjenom sjev. rubu Creskoga zaljeva. Obalne padine zaljeva zaštićene su od bure gl. otočnim grebenom, obiluju izvorima pitke vode, bogate su plodnom zemljom pogodnom za uzgoj masline i vinove loze. Ta obilježja i povoljan geografski položaj u odnosu na pom. putove omogućivali su gradu miran razvoj, prosperitet i vodeću ulogu na otoku.

Najraniji razvoj grada još uvijek nije u potpunosti rasvijetljen. Na okolnim brežuljcima ima prapovijesnih gradina. U djelima ant. pisaca grad se spominje pod imenima Crepsa i Crexa, a imao je status municipija. Antički nalazi zabilježeni su na obližnjem brežuljku Sv. Bartolomej (Bartul) i na lokalitetu Lovreški. Na užem grad. prostoru prvi nalazi datiraju od ranoga sr. vijeka (stupovi s kapitelima iz VII–VIII.st.). Tijekom sr. vijeka grad i cijeli otok postupno su naseljavali Hrvati. U X.st. grad je jedna od četiriju općina otoka Cresa. U XIV.st. Hrvati zauzimaju jedno od vodećih mjesta u gradskoj upravi. God. 1332. Cres dobiva statut; 1459. mlet. uprava zbog malarije napušta Osor i prelazi u Cres, koji je od tada svjetovno i crkv. sjedište cresko-lošinjske otočne skupine. Gospodarska osnova grada u doba Venecije bilo je poljodjelstvo (maslinarstvo, vinogradarstvo); zbog mnogobrojnih mlet. ograničenja i propisa, ribarstvo, trgovina i pomorstvo bili su manje važni. Dolaskom austrijske vlasti i ukidanjem svih ograničenja brže se razvijaju pomorstvo, brodogradnja i vinogradarstvo pa se grad znatnije razvija. Potkraj XIX.st. zbog razvoja parobrodarstva dolazi do krize jedrenjačkoga brodarstva; s druge strane filoksera uništava velike nasade vinove loze. Sve se to odrazilo na život u gradu, u kojem se od 1890. zbog iseljivanja i smanjenja prirodnoga priraštaja broj stanovnika smanjuje. To se nastavlja i nakon II.svj. rata (pojačana emigracija optanata). Od 1970-ih počinje lagani porast stanovništva.

Prvobitna urbana jezgra nalazi se u ist. dijelu grada, između luke i predjela zvanoga Zagrad. U XVI.st. mlet. uprava podiže nove gradske zidine i sustav ugaonih kula. Oko 1823. te se zidine ruše, grad se širi uz obalu prema jugu i zapadu, proširuje se gl. luka i gradi se novo pristanište. Očuvani su dijelovi zidina, okrugla kula i troja gradska vrata. Gradska jezgra obiluje kućama pučana poljoprivrednika i patricijskim palačama (palače Petris, Rodinis, Moise). Najstarija gradska crkva sv. Sidara (Izidor) ima romaničku polukružnu apsidu, ukrašenu izvana motivom visećih lukova, i pročelje pregrađeno u gotičkom stilu. Pokraj trobrodne župne crkve sv. Marije iz XV.st. nalazi se zvonik iz XVI.st. U luci su podignuti objekti javne namjene: knežev dvor s vijećnicom, gradska loža, arsenal i fontik za žito. Izvan grad. zidina nalaze se samostani sv. Franje (franjevci konventualci) i sv. Petra (benediktinke). Danas su te kulturno-pov. građevine turist. zanimljivosti u gradu. Osim na turizmu, razvoj grada nakon II.svj. rata temelji se na pomorstvu, brodogradnji i ribarstvu. God. 1947. osnovano je Brodogradilište Cres, a od 1966. djeluje pom. transport u okviru brodogradilišta (Creska plovidba). U gradu danas djeluje tvornica trikotaže Adriatriko; Turističko društvo grada Cresa osnovano je 1954. Raste broj turista, pa turizam postaje najvažnijom gosp. granom. Turistička valorizacija temelji se na bogatoj kult. baštini, povoljnim mikroklimatskim uvjetima i različitim sportsko-zabavnim manifestacijama (regata).

LIT.: B. Fučić, Izvještaj o putu po otocima Cresu i Lošinju, Ljetopis JAZU, 1949, 55; M. Prelog, Cres, građevni razvoj jednog malog starog grada, Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti, 1963, 4; N. Stražičić, Otok Cres, prilog poznavanju geografije naših otoka, Otočki ljetopis, 1981, 4; J. Ćus Rukonić, Arheološka topografija otoka Cresa i Lošinja, Izdanja HAD-a, 1982, 7; I. Blažević, Povijest turizma Istre i Kvarnera, Opatija 1987.

V. Kos