Gavardo

Gavardo, koparska plemićka obitelj (XIII–XX.st.) podrijetlom iz mjesta S. Martino di Gavardo (Brescia). Praotac koparskoga odvjetka obitelji (1210) bio je Gavardo I., koji je bio u službi akvilejskoga patrijarha Volchera. U XIV.st. obitelj se razdijelila na dvije grane: prva je izumrla u XIX.st.; druga, koja potječe od Filippa II., upisana 1431. u registar koparskoga plemstva, bila je 1416. primljena u Veliko vijeće, a u XV.st. i u puljsko plemstvo. U vojnoj službi Mletačke Republike istaknuli su se sljedeći članovi: Gavardo II., sudionik rata na Kreti 1363–66; → Santo I., koji se 1452. borio s milanskim snagama kraj mjesta Abbadia di Cerreto; Giovanni Filippo, u drugoj pol. XV.st. zbog vojnih zasluga postao je upravitelj gradske vage; Rinaldo I., krajem XV.st. vojni izaslanik u Lombardiji, Burgundiji, Toskani i Švicarskoj; Roberto I., 1515. sudionik rata u Furlaniji; Alessandro I., 1511. vojni zapovjednik u Padovi, 1527. u Ravenni; Giovanni, kapetan Slavena 1614; Antonio, guverner u Omišu, umro 1664; Santo II., branitelj Rašpora 1511; Gavardo III., ratovao u Tržiču 1519; Francesco I., 1568. branio Istru od uskoka; Rinaldo II., koncem XVI.st. collaterale u Zadru; Pietro, umro 1721. kao guverner u Palmi. Obitelj G. dala je niz dvigradskih podestata i pretora u Kanfanaru (1668–1794). Svećenik i erudit → Gavardo (1701–1736) postao je član Kraljevske akademije u Londonu. Domizio (1627–?), brat Olimpa (1623–1707), viteza sv. Marka (1675), bio je liječnik u Veneciji. Otac Filippo Maria (?–1708) bio je učeni servit. Francesco je u XVIII.st. izgradio palaču (danas u Kidričevoj ulici u Kopru) koja je kasnije prešla u vlasništvo obitelji De Totto. Obitelj se 1739. povećala te je uredila crkvicu Sv. Trojstva. → Alessandro (1732–1818) je bio član Accademije dei Risorti i autor spjeva La Rinaldeide ossia il Lanificio di Carlisburgo (1764); Francesco Innocente bio je 1806. prisjednik prvostupanjskoga suda u Kopru; Francesco (?–1812), prokurator Apelacijskoga suda u Dubrovniku; Alessandro je 1813. bio predsjednik civilnoga, polit. i gosp. suda u Kopru; Tino (1891–1914) je na dijalektu objavio zbirku pjesama Fora del semenà. Rime vernacole (1912). Obitelj je stekla posjede u Krkavčama, Merišću, Oskorušu, Podgradu, Zabavljama i Laboru.

LIT.: P. Stancovich, Biografia degli uomini distinti dell’Istria, III, Trieste 1829; G. Radossi, Monumenta heraldica Iustinopolitana, Rovigno–Trieste 2003.

S. Žitko