Mletačka Republika (Republika Sv. Marka)

Mletačka Republika (Republika Sv. Marka), pomorska i trgovačka republika koja se razvila oko grada Venecije, a uz ostala područja na Jadranu i ist. Sredozemlju više je stoljeća obuhvaćala i velik dio Istre. Područje lagune bilo je naseljeno prije početka migracija iz zaleđa (569–637), što su ih prouzročili Langobardi približavanjem Padskoj nizini. Venecija je bila uključena u Ravenski egzarhat, koji je njome upravljao s pomoću akvilejskih patrijarha. Zatim se osamostalila i 692. uspostavila ustanovu → dužda (dogado), koja se temeljila na polit. i gosp. moći najutjecajnijih građana. Nakon pada Ravenne (751) i pokušaja Karla Velikoga da je pripoji (810), stvara se gradska jezgra (Venetia), koja počinje trgovačku ekspanziju na Jadranu. Dalm. gusari i Saraceni dugo su ometali to širenje no pod vodstvom dužda → Pietra Orseola II. (991–1008) Mlečani uspijevaju nametnuti svoju prevlast. Istar. obalnim gradovima počinju se približavati u X.st., isprva kao zaštitnici od feud. gospodara (prvi ugovor s Koprom sklopljen je 932). Nakon uspostavljanja dobrih odnosa s njem. i bizantskim carem, Venecija postiže toliko čvrstu polit. snagu da bez posljedica može prebroditi papinsko-carske borbe i normansko napredovanje na juž. Jadranu (XI–XII.st.). Pod Pietrom Polanijem (1130–48) osniva se Vijeće mudraca (Consiglio dei savi), koje ima izvršnu vlast vezanu za ograničavanje duždeve moći, čime nastaje mletačka komuna (comune Veneciarum), na čelu s moćnim trgovačkim obiteljima. Zauzeće Zadra 1202. i stvaranje Latinskoga Carstva 1204. tijekom IV. križarskoga rata omogućuje stvaranje prvih mlet. posjeda na Sredozemlju, zbog čega dolazi do sukoba i s Genovom. Unatoč teškom porazu u bitci kraj Korčule 1298. i polit. krizi koja se pojavila 1300., Venecija je uspjela ojačati svoje pom. i trg. posjede zahvaljujući stabilnosti svojih institucija. Nasljednost zakonodavnoga tijela (tzv. serrata del Maggior consiglio 1297), ali i stvaranje novih organa vlasti (Vijeće desetorice, Consiglio dei dieci, 1310) trebalo je obuzdati svaku opoziciju unutar trg. oligarhije koja je dominirala gradom. Teško pogođena kugom 1348., Venecija je pretrpjela tešku demografsku i polit. krizu, koja je potrajala sve do pobjedničkoga rata za Chioggiu (1378–81). Nakon pobjede nad moćnom ligom u kojoj su se nalazili Genova, Firenca i ug. kralj, dolazi do ekspanzije u Terrafermi: zauzeto je zaleđe prijestolnice (1402–20), Brescia (1426) i Bergamo (1428), a daljnje je napredovanje na rijeci Addi zaustavio milanski vojvoda. Mirom u Lodiju (1454) Mletačkoj su Republici priznati novostečeni posjedi. Njezino se područje tada protezalo od Bergama do Istre, a obuhvaćalo je i Ravennu te neka područja u Romagni. Osvojivši Buzet i Kaštel (1421) ovladala je najvećim dijelom Istre, osim sr. dijela (Pazinska knežija). Savez između pape, Francuske (zauzela Milansko vojvodstvo), Španjolske i Carstva (→ Cambraiska liga, 1508) doveo je do poraza Mlečana (bitka kraj Agnadella, 1509), koji su morali odustati od posjeda u Romagni (mir u Bologni, 1530). Opadanje prometa na Sredozemlju nakon otkrića Amerike i napredovanja Osmanlija označilo je konačan kraj i mlet. trgovačke moći: u korist sultana Mletačka je Republika izgubila Cipar (1569), Kandiju i Famagustu (1669) te Moreju (1718), a zatim je samu Veneciju zauzeo Napoleon (1796), koji je ukinuo Republiku (1797) i grad prepustio Austrijskom Carstvu (→ Campoformijski mir, 1797). Došavši ponovno pod franc. vlast (→ Požunski mir, 1805) Venecija je uključena u Italsko Kraljevstvo, a poslije → Bečkoga kongresa (1815) vraćena je Habsburgovcima, pretvorivši se u gosp. i kult. središte drugoga reda. Neprijateljsko stajalište prema bečkoj vladi otvoreno je iskazano tijekom pobune 1848., kada su Austrijanci otjerani, a proglašena je Republika Sv. Marka (23.III.1848., Daniele Manin). Izdržavši dugotrajnu opsadu, kapitulirala je 11.VIII.1849. Tijekom III. rata za neovisnost, 1866. pripojena je Kraljevini Italiji.

LIT.: F. C. Lane, Storia di Venezia, Torino 1978; G. Cozzi, M. Knapton, La Repubblica di Venezia nell’età moderna: Dalla guerra di Chioggia al 1517, Torino 1986; isti, Storia della Republica di Venezia, Torino 1987; G. Cozzi, M. Knapton, G. Scarabello, La Repubblica di Venezia nell’età moderna: Dal 1517 alla fine della Repubblica, Torino 1992; G. Benzoni, G. Cozzi (urednici), Venezia e l’Austria, Venezia 1999; F. Agostini, Istituzioni ecclesiastiche e potere politico in area veneta (1754–1866), Venezia 2002.

S. Bertoša