Poreč

Poreč, grad, luka i turist. središte na zap. obali Istre (45°14′N; 13°35′E; 3 m nadm. vis.); 10448 st. (2001), sjedište gradske uprave i središte → Poreštine. Jezgra grada nalazi se na poluotočiću pravilna oblika, a suvremeno pravilno urbanističko tkivo proširilo se na okolno područje, sjeverno i južno od jezgre uz more, te prema unutrašnjosti kopna. U grad se konvergentno slijevaju ceste iz bliže okolice, iz Tara, Kaštelira, Višnjana, Žbandaja, Dračevca i Vrsara, jer je već zarana bio središte širega područja između doline rijeke Mirne i Limskoga zaljeva. Obala oko grada je razvedena, s otočićima, uvalama i rtovima. Najbliži je otok Sv. Nikola, koji sa jugozapada zatvara i štiti južnu gradsku luku. U luci je izgrađena Marina Poreč sa 100 vezova za plovila do 30 m duljine, 20 vezova za manje brodice i 200 vezova na kopnu, a 1,5 km južnije pokraj turističkoga naselja Zelena laguna i Marina Parentium s 200 vezova u moru i 50 na kopnu. Bogato blago valovito plodno područje omogućava razvitak poljodjelstva (vinova loza, masline, voće), ali većina stanovnika danas živi od turizma i pratećih tercijarnih djelatnosti. P. je jedno od najvećih središta hrv. turizma. Osobito se razvio od 1960-ih, tako da danas neke od najvažnijih istar. turističkih tvrtki ondje imaju sjedište (Plava laguna d. d., Riviera d. d.). Radi opskrbe turist. gospodarstva razvija se i plantažno poljodjelstvo (vinova loza i maslina). Na području Poreča je 20-ak hotela, 15-ak apartmanskih kompleksa, nekoliko autokampova, s mnogobrojnim sportskim terenima, plažama, kongresnim dvoranama i dr. Sjedište je osnovnih i srednjih škola, Instituta za poljoprivredu i turizam, Zavičajnoga muzeja, te Porečko-pulske biskupije.

Područje poluotoka bilo je naseljeno već u željezno doba, iz kojega potječu gradine u okolici. Grad su osnovali Rimljani u I. st. pr. Kr., najprije kao oppidum rimskih građana, a ubrzo potom koloniju (Colonia Iulia Parentium). Arheol. nalazi s područja grada i okolice te više stotina epigrafskih spomenika svjedoče o važnosti grada u romanizaciji zap. Istre. U gradu je u II. st. živio zamjenik zapovjednika ravennske mornarice Tit Abudije Ver. Prva kršć. zajednica postojala je već sred. II. st., a grad je poslije 313. postao sjedište biskupa. Poslije pada Zapadnoga Rimskoga Carstva zauzeli su ga Istočni Goti, 539. Bizant, a 788. Franci. Na početku biz. vlasti snažno se razvio, a njegov je biskup postao vrlo utjecajnim u cijelom Akvilejskom patrijarhatu. Kao i drugi istar. gradovi, s vremenom se razvio u slobodnu komunu koja se natjecala s mnogim svjetovnim i crkv. feudalcima, a borba je postala nesmiljenom u XIII. st., kad su akvilejski patrijarsi, njihovi vazali, te drugi istar. gradovi nastojali polit. i fizičkim nadmetanjem postići što veću moć. Želeći se osloboditi akvilejske i feudalne opasnosti, P. je 1267. prisegnuo na vjernost Veneciji te postao dijelom mlet. posjeda u Istri. Stradao je u mletačko-genoveškom ratu, u kojem su 1354. Genovljani zauzeli grad, opljačkali ga i odnijeli moći mučenika iz Eufrazijeve bazilike (vraćene su tek 1934). Do 1797. bio je važna luka na zap. obali Istre, kako za brodove koji su iz Venecije plovili u Dalmaciju i natrag tako i za izvoz poljop. proizvoda s područja Poreštine. Gospodarstvo je osobito cvjetalo u XV. st., no kuga i druge bolesti do XVI–XVII. st. znatno su prorijedile stanovništvo tako da je Venecija oko grada počela naseljavati izbjeglice iz Dalmacije i ist. posjeda koje su zauzeli Osmanlije. Pod austr. vlašću 1797–1918., a osobito u drugoj pol. XIX. st., naglo se razvio. Tomu su najviše pridonijeli općeniti razvitak istar. gospodarstva, ali i činjenica da je postao sjedištem → Istarskoga sabora i ureda pokrajinske vlasti, tj. važno političko središte. To je značenje izgubio između dvaju svj. ratova, a u II. svj. ratu teško je stradao u bombardiranju. Tlorisnu osnovu gradske jezgre čini mreža ulica koje se sijeku pod pravim kutom i tvore pravilne četverokute, što su ih trasirali Rimljani pri osnutku grada. Gl. ulica i danas se zove Dekuman (od lat. decumanus). Najstarije utvrde nisu očuvane, ali jesu srednjovjekovne (XIII–XV. st.) na istočnoj i sjev. strani poluotoka. Na vrhu poluotoka su ostatci rim. foruma (Marafor) s hramovima (Kapitolijski i Neptunov hram). Najpoznatiji je spomenik → Eufrazijeva bazilika, upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a, sjedište biskupije koje se izgrađivalo i nadograđivalo od IV. st. do danas (starije crkve IV–V. st., krstionica, Eufrazijeva crkva i biskupski dvor, VI.st., zvonik, pomoćne kapele). Uz kompleks je 1990-ih izgrađen novi biskupski dvor (arhitekt Eligio Legović), a povijesni je restauriran i pretvoren u muzej. S vanjske strane kompleksa je kanonička kuća iz 1251., romanička zgrada u kojoj je danas župni dvor. Druga romanička kuća, bliža forumu, restaurirana je poslije II. svj. rata. Treća romanička građevina je tzv. kuća dvaju svetaca, jednokatnica s dvama romaničkim reljefima svetaca. Crkva sv. Franje izgrađena u tipičnom got. slogu u XIII. st., u baroku je ukrašena štukaturama i iluzionističkim slikama na stropu, u XIX. je st. preuređena u dvoranu i u njoj je zasjedao Istarski sabor, a danas je reprezentativan izložbeni prostor. Sačuvano je desetak got. palača iz XV. st. u mlet. gotičkom stilu, s raskošnim višestrukim prozorima. Peterokutna kula na ulazu u stari dio grada, iz sred. XIII. st., obnovljena je sred. XV. st., a restaurirana 1990-ih. Nekoliko je kasnijih, baroknih palača (XVII. st.), a u jednoj je od njih (Palača Sinčić) Zavičajni muzej. Izvan jezgre staroga grada barokna je crkva sv. Marije od Anđela (1747–70), a okolna je četvrt nastala u XVIII. i XIX. st., kad se grad počeo širiti izvan zidina. Suvremena arhitektura dala je nekoliko vrijednih ostvarenja u hotelskom graditeljstvu širega gradskoga područja: hoteli Kristal, Dijamant i Pical, interpolacija hotela Neptun u staroj gradskoj jezgri (sve arhitekt Julije De Luca).

LIT.: M. Prelog, Poreč – grad i spomenici, Beograd 1957; R. Ivančević, Odnos antiknog i srednjevjekovnog rastera Poreča, Peristil, 1963–64, 6–7.

R. Matijašić