španjolski dragovoljci

španjolski dragovoljci, borci koji su se dragovoljno borili na republikanskoj strani u Španjolskom građ. ratu, a s područja Istre, Rijeke i Hrvatskoga primorja poznato ih je 214. Neki su obavljali i visoke vojno--polit. dužnosti u republikanskoj vojsci. Poginulo ih je 64, 56 ih je bilo ranjeno. Mnogi su poslije sudjelovali u NOB-u. Fenomen španjolskih dragovoljaca bio je u Istri vrlo izražen, jer su Istrani nakon I. svj. rata imali vrlo dobro organiziran sindikalni pokret, koji je okupljao gotovo sve društv. slojeve. Samo u Puli bilo je organizirano više od 1200 ljudi. Velik utjecaj imali su Oktobarska revolucija i eur. previranja, a Socijalistička stranka Italije imala je i svoj dnevnik Il Proletario. Dolaskom tal. vojske u Istru započelo je otpuštanje radnika s posla. U pulskom arsenalu i brodogradilištu, gdje je prije 1914. radilo 10000 radnika, ostalo je na poslu samo 2000. Nezadovoljni su radnici prosvjedovali, štrajkali i otvoreno se suprotstavljali vlastima, koje su iskoristile institut izgona (sfratto) nepoćudnih osoba. Bilo je i više otvorenih sukoba snaga javnoga reda, fašista i regularne vojske s radnicima antifašistima (u Vodnjanu i Puli). Fašizam je s pomoću snaga reda i drugih polit. čimbenika otvoreno nastupao svojim jurišnim odredima (Squadre d’azione), a njima su se suprotstavljale borbene grupe radnika (Arditi del Popolo). U Puli je jedan od gl. sindikalnih rukovodilaca, uz Josipa Bepija Pirza, bio → Riccardo Rohregger, koji je pobjegao pred policijom preko Jugoslavije u Austriju i Njemačku, a potom je ratovao u Španjolskoj. U Puli je bilo organizirano pet obrambenih grupa koje su se otvoreno suprotstavljale faš. nasilju i teroru. Francesco Zustovich bio je član odreda obrambenoga rajona Šijane, na čijem je čelu bio Arturo Fonovich. Obojica su se borila u Španjolskome građ. ratu, kao i braća Antonio i Srećko Knapić (Nappi) iz Šišana. Oni su ilegalno emigrirali iz Istre jer su se sukobili s fašistima. Boravili su po raznim eur. zemljama, a najviše su se zadržali u Baselu (Švicarska). S. Knapić bio je član KPI. Pohađao je partijsku školu u Moskvi i borio se na mnogim španj. bojišnicama. U Barceloni je obučavao španj. vojsku rukovanju topom od 45 mm i motorima »Weichsel«, koji su pokretali ruske tenkove. Vratio se u Pulu 1945., a umro je 1975. A. Knapić bio je postavljen u ožujku 1937. za pomoćnika za vezu generala Lukacsa, a potom Klebera. Borio se u sastavu postrojbe »S. M. Divisionario« na madridskoj fronti, kraj Guadalajare, Gaspea i Huesce. Za II. svj. rata odveden je u Dachau, ali se živ vratio u Šišan. U Španjolskom građ. ratu sudjelovalo je još nekoliko braće, npr. Antonio i Giovanni Malattia iz Buja, koji su bili časnici XII. međunarodne brigade »Garibaldi«, zatim Mario i Giovanni Del Caro iz Vodnjana te Ernesto Millin i Antonio Ilić (Gilli, zvan Toni Armonica) iz Fažane. Ilić je umro u Dachauu. Samo iz Rovinja u Španjolskome građ. ratu sudjelovalo je jedanaest boraca: Giovanni Dapiran, Domenico Medelin, Giuseppe Paliaga, Giuseppe Pesel, Tommaso Quarantotto, Venerio Rossetto, Antonio Sbisà, Domenico Segala, Domenico Segala II, Giovanni Sponza i Nicolo Turcinovich. Quarantotto je bio sudionik franc. pokreta otpora, dok je Turcinovich zapovijedao partizanskom postrojbom u tal. pokretu otpora. Rossetto je ubijen pred kućom 1944. Puljanin Remigio Maurovich bio je prvi član KPI koji je u kolovozu 1936. došao dragovoljno u Španjolsku, a bio je i prvi Istranin koji je poginuo u Španjolskoj braneći most na rijeci Iruni. S labinskoga područja na španj. tlu borili su se Mate Batelić, Anton Licul-Grašić i Josip Licul-Falor. Anton Grašić bio je sin Mate Grašića, sudionika Labinske republike, pa je bio očevidac njihova stradanja. Kada je 1935. pozvan u tal. vojsku, pobjegao je s Josipom Liculom. U listopadu 1936. u Parizu se priključio stotinama boraca koji su prešli u Španjolsku. Ratovao je u bataljunu »Garibaldi« XII. brigade i dvaput bio ranjen. Kada je 9.II.1939. napustio Španjolsku, franc. su ga vlasti internirale, a u kolovozu 1941. izručile tal. vlastima. Nakon pada fašizma vratio se kući i priključio partizanima. Umro je 1985. Josip Licul bio je iz antifaš. obitelji, a u kolovozu 1936. došao je u Španjolsku, gdje se borio na više fronti kao pripadnik 3. bataljuna brigade »Garibaldi«. Četiri puta bio je ranjen. Nakon duga boravka u franc. logorima bio je izručen tal. vlastima 1941., ali je pobjegao i priključio se tal. partizanima. Među istar. partizane došao je u studenome 1943. te bio zadužen za obavještajni rad. Nakon rata radio je u rudniku u Raši, te u Jadranu i Exportdrvu u Rijeci. U Puli se 1920-ih isticao Rudolf Gojtanich, koji je nakon procesa → V. Gortanu pobjegao u Francusku. Već poč. 1937. stupio je u španj. republikansku vojsku, a poginuo je 1938. kraj Sierra Caballsa na rijeci Ebru. Jedan od najistaknutijih španj. dragovoljaca jest → J. Kalc, koji je u Španjolskoj više puta ranjavan, ali i odlikovan.

LIT.: I. Kovačić i dr., Naši španjolski dobrovoljci, I nostri volontari di Spagna, Naši španski prostovoljci, Rijeka–Rovinj 1988; B. Janjatović, Istrani u španjolskom ratu 1936–1939, Pazinski memorijal, 1979, 9; B. Flego, O Istranima u španjolskom ratu, Pazinski memorijal, 1978, 8.

H. Buršić