zidno slikarstvo

zidno slikarstvo, vrsta slikarstva koje se izvodi na zidnim plohama tako da se na podlozi priređenoj od vapnene žbuke prvo izrade skice osnovne kompozicije a potom se nanose boje. U tehnici fresco (buon fresco) boje se nanose na još svježu podlogu: zemljane boje otopljene u vapnenom mlijeku s vapnom i pijeskom tvore čvrsti spoj. U tehnici secco slika se zemljanim bojama ili tempera-bojama na osušenoj žbuci, a u tehnici fresco secco slikanje na svježoj žbuci nastavlja se tempera-bojama nakon njihova sušenja. Istra ima vrijednu baštinu crkv. srednjovj. zidnoga slikarstva, na oko 140 lokaliteta na kojima se nalaze ili su se nalazile zidne slike. Za karolinškoga su razdoblja strapirane zidne slike iz Sv. Sofije u Dvigradu, najcjelovitije su sačuvane karolinške slikarije (VIII–IX.st.) te ostatci slikarija koje je B. Fučić zabilježio na Crvenom otoku kraj Rovinja (IX–X.st.) i fragment starijega sloja freske u Sv. Mihovilu u Kloštru. Otonska umjetnost ponavlja motive i ornamentalni repertoar karolinške umjetnosti. Izraziti su primjer ovog slikarstva zidne slike u Sv. Martinu u Svetom Lovreču i Sv. Agati kraj Kanfanara (obje iz XI.st.), zatim freske Sv. Mihovila u Kloštru (poč. XI.st.). Takvo su slikarstvo širili benediktinci te s njima povezana vlastela i biskupi. Zidne slike u Sv. Foški kraj Batvača, blizu Peroja, iz XII. su stoljeća. Uz benediktinsku slikarsku djelatnost povezuje se očuvani prikaz Uzašašća nastao na bizantinskoj ikonografskoj podlozi, ali s romaničkim stilskim značajkama (linearizmi i ornamentalno ponavljanje geometrijskih shema nabora). Istome stoljeću pripadaju i slike u grobljanskoj crkvi sv. Jeronima u Humu, koje svjedoče o izravnom utjecaju iz Akvileje. To slikarstvo nema poredbenoga gradiva u Istri, ali se uklapa u stilska kretanja sjevernojadranskoga kult. kruga (Akvileja, Torcello, Sv. Just u Trstu, mozaici u Sv. Marku u Veneciji i dr.). Romaničko je slikarstvo zasvjedočeno i u Sv. Kuzmi i Damjanu u Boljunu, Sv. Petru u Trvižu, Sv. Mariji od Sniga u Maružinima, Sv. Mariji Maloj kraj Bala. Prijelaznom razdoblju iz romanike u gotiku pripadaju slike u Sv. Vincentu u Svetvinčentu, Sv. Martinu u Bičićima, Sv. Elizeju u Draguću, Sv. Magdaleni u Bazgaljima, Sv. Križu u Butonigi, Sv. Margareti kraj Vodnjana. Romanički ikonografski obrazac zidnoga slikarstva najtješnje je povezan s ustrojstvom arhitekture (»apsidalni« sustav): u apsidi je oslikan Krist, u prikazima Maiestas Domini, Deisis ili njihovim hibridnim formama, ispod Krista likovi apostola, na trijumfalnom luku katkad je naslikana žrtva Kainova i Abelova, no u pravilu je prikazano Navještenje. Najčešće su teme kristološkoga ciklusa, prikaz Kristove mladosti na juž. zidu, a njegove muke na sjevernom. Na zap. zidu, nad gl. ulazom, oslikane su teme velikih opomena: grijeh, neizbježnost smrti, posljednji sud, raj i pakao. Taj se obrazac u Istri oslikavao i u got. razdoblju. No, u gotici se javljaju i druge teme: ples mrtvaca, Sv. Nedjelja, Marija zaštitnica, živi križ, te ciklusi života svetaca (sv. Antun, sv. Jakov, sv. Stjepan, sv. Nikola), smrt kosac (Butoniga, Barban), smrt strijelac (Vranja). Posebno je bogata tema poklonstva kraljeva, koja se zbog got. narativnosti u nekim slučajevima širi na cijeli sjev. zid i prikazuje scene lova, Ezopovu basnu o rodi i lisici te mnoge druge svjetovne prizore. Razdoblju gotike pripada najveći dio očuvanih zidnih slika. Mnogi su got. majstori poznati po imenu, a nekima se može utvrditi i širi opus (→ Šareni majstor, → Vincent i → Ivan iz Kastva, → Albert iz Konstanza), poznati su stilski utjecaji i djelovanje radionica. U Sv. Nikoli u Rakotulama slikao je majstor obrazovan u giottovskoj tradiciji: te su slike import, narudžba plemićke obitelji Barbo, i nisu utjecale na razvoj istar. slikarstva. Datiraju se u XIV.st. kao i slike u Sv. Mariji Magdaleni u Šorićima i Sv. Trojstvu u Labincima.