groblja (grobovi, nekropole)

traži dalje ...

groblja (grobovi, nekropole), pokapališta pokojnika, skupna ili pojedinačna. Odražavaju promjene kulture, odnosa prema mrtvima i duhovnih shvaćanja kroz vrijeme. Pokapanje u prapovijesti, antici i sr. vijeku proučavaju → arheologija i povijest umjetnosti, a u novome vijeku i u najnovije doba povijest umjetnosti. U Istri su najstariji poznati grobovi iz neolitika (Borik kraj Medulina i pećina Oporovina kraj Medveje). U neolitiku, eneolitiku i brončano doba mrtvi su se pokapali u ispruženom ili zgrčenom položaju u zemlju, s nekom oznakom na površini. U brončano doba nad grobovima se oblikovala hrpa kamenja (humak, gromača, tumul). Takvi su grobovi poznati u svim dijelovima Istre. Običaj spaljivanja pokojnika počeo je na prijelazu iz II. u I. tisućljeće pr. Kr. (→ željezno doba), pepeo se spremao u keramičke urne, koje su se pohranjivale u zemlju ili u grobove od kamenih ploča, obično jedan kraj drugoga u većim skupinama pokraj naselja (često između dvaju prstenova bedema gradina, ili ispod njih). Poznate su paljevinske nekropole iz toga doba u Limskoj gradini, → Nezakciju, → Picugima, na Brijunima. Spaljivanje pokojnika nastavilo se i u rim. doba (tek se poslije prelazi na polaganje tijela u sarkofage, zidane grobnice, grobnice od amfora ili u zemlju). Za prapov. i rimske grobove značajni su mnogobrojni i raznovrsni prilozi (keramičke posude, kovinski nakit, oružje) koji su se spaljivali s pokojnikom ili polagali u grob s njegovim tijelom odn. pepelom, jer se vjerovalo da je zagrobni život nastavak zemaljskoga postojanja. Rimljani i romanizirani Histri označivali su grobove natpisima, reljefima i skulpturama, kojima su obilježavali i spomen na pokojnika. Sačuvani su mnogobrojni rimski nadgrobni spomenici (stele, edikule, žrtvenici, mauzoleji), osobito u Puli i Poreču, gdje je općenito najviše nalaza grobova. Rimska su groblja bila izvan gradova, uz ceste, pa se tako protežu i duž više stotina metara uz sve putove koji su izlazili iz grada. U II. i III. st. prestalo je spaljivanje pokojnika, a u uporabu ulaze kameni sarkofazi, koje je preuzelo i rano kršćanstvo. Kršćani su težili pokapanju što bliže grobnicama svetaca, pa tako nastaju groblja oko crkava izvan grada u kojima se nalaze svetačke moći (Cimare u Poreču). Sukladno vjerovanju da je zagrobni život nematerijalan, u grobove se više ne stavljaju prilozi, pa su nalazi predmeta obično znak većeg ili manjeg zadržavanja poganskih običaja. Tijekom seobe naroda (V–VII. st.) u Istri su zabilježeni samo rijetki grobovi germ. naroda, npr. Langobarda na → Brešcu kraj Buzeta, Ostrogota u Puli. Na više se mjesta u grobovima može pratiti barbarizacija postojećega stanovništva u VII. i VIII. st. (→ Mejica kraj Buzeta, → Čelega kraj Novigrada, Veli Mlun), a slavensko, tj. hrv. i slov. stanovništvo pokapalo se od IX. do XI. st. u grobljima koja su pronađena na više mjesta u sjev. i sr. Istri (Batuje, Buzet, Žminj). Najpoznatije starohrvatsko groblje je ono u Žminju, u kojem je pronađeno 227 grobova iz IX. i X. st. Od XIII. do XVII. st. uobičajeno je pokapanje značajnijih osoba u crkvama, tj. ispod njihova poda, pa su grobovi označeni pločama, često s plitkim reljefnim prikazom pokojnika i tekstom uokolo te oznakama obiteljskih grobova ili bratovština i cehova članovi kojih su se pokapali u određenu grobnicu. No, puk se redovito pokapao u ograđenom prostoru izvan naselja, često oko grobljanske kapele (Draguć, Hum, Sutlovreč, Svetvinčenat, Bale itd.). Groblja manjih mjesta i danas su na tradicionalnim starim lokacijama, a veći su gradovi zbog širenja urbanoga prostora mijenjali položaj groblja, neki i više puta. Neka današnja gradska groblja imaju spomenička obilježja zbog velikog broja umjetnički oblikovanih grobnica i grobnih ukrasa (Pula, Rovinj, Poreč, Buje, Pazin), a → Mornaričko groblje u Puli proglašeno je kulturnim dobrom.

R. Matijašić

ilustracija
GROBLJA, ulaz u rovinjsko groblje

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

groblja (grobovi, nekropole). Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/1077>.