Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

Habsburgovci, eur. vladarska dinastija, nazvana po dvorcu Habichtsburg (Habsburg) u švicarskom kantonu Aargau, koja je 1278–1918. vladala austr. nasljednim i dr. stečenim zemljama. Obiteljski se posjed ženidbama i na druge načine postupno širio i do XVII.st. ujedinio u → Austrijsko Carstvo. U Istri su članovi kuće Habsburg nazočni od XIV.st.: Pazinska knežija privatni je obiteljski posjed od 1374., dok su cijelim poluotokom zavladali nakon ukidanja Mletačke Republike i Napoleonova poraza. Članovi dinastije Habsburgovaca vladarske su naslove počeli stjecati 1273. izborom za njem. kralja, 1452–1806. imali su naslov rimsko-njem. cara (→ Sveto Rimsko Carstvo Njemačkoga Naroda), potom austr. cara (1804–1918), a bili su i španjolski (1516–1700), češki (1526–1918) te ugarsko-hrv. (1527–1918) kraljevi. Težište njihove vlasti bilo je u sr. Podunavlju gdje su, radi obrane svojih zemalja od Osmanlija, organizirali obranu kršćanske Europe, a nakon krize Osmanskoga Carstva poč. XVII.st. s pomoću drugih eur. država i oslobođenje sr. Podunavlja. Na tim je osnovama nastala država koja je zatvorila put opasnosti s jugoistoka, postala zaokružena gospodarska jedinica, ali istodobno nejedinstvena po svom nac. sastavu.

Prvi se Habsburg spominje u X.st. Rudolf I. (1218–91) je nakon izbora za njem. kralja (1273) i pobjede nad češkim kraljem Otokarom II. (1278) osigurao svojoj kući posjed vojvodstava Austrije i Štajerske te vojvodski naslov (u XIV–XV.st. prelazi u nadvojvodski). U XIV.st. dinastija gubi posjede u Švicarskoj, ali dobiva vojvodstva Kranjsku, Korušku i Tirol. Nakon izumiranja istar. linije grofova → Goričkih, pripale su im 1374. i Pazinska knežija, Kras te Slovenska marka s Metlikom. Kao njezin vlasnik Fridrik III. (njem. kralj 1440–93., car 1452–93) Pazinsku je knežiju prepustio pod ovlast Dvorskoj komori i upravi vlastitih kapetana koje je imenovao na neodređeno vrijeme. Osim administrativne, vojne i skrbničke uloge, kapetani su morali podnositi godišnja izvješća o poslovanju Knežije. Fridrik je namjesnicima i kapetanima imenovao članove uglednih obitelji iz Istre i Krasa, kao što su Erlacheri, Turjanski, Karsitani, Luegi, Rauberi, Raunachi i Waldersteini. Neprestane međusobne borbe i diobe ukupnoga habsburškog posjeda izazvale su u XV.st. dinastijsku krizu. Ponovni uspon počinje s Maksimilijanom I. (njem. kralj od 1493., car 1508–19), koji je nakon 1516. za više od tri stoljeća smirio granicu prema Mletačkoj Republici u Istri i Furlaniji. Sudjelovao je u → Cambraiskoj ligi protiv Venecije (rat se djelomice vodio i u Istri) i Svetoj ligi protiv franc. kralja Luja XII. Kao vlasnik Pazinske knežije, Pazincima je 1494. dao povlastice koje su se odnosile na slobodan izbor sudaca, mogućnost prijelaza feud. dobra osuđenika na njegovu suprugu i djecu, ukidanje određenih zloporaba prilikom ubiranja desetine za sitnu stoku, općinsko pravo na prodaju mesa mjesnih proizvođača, privatno pravo trgovanja bilo kojom robom te oslobađanje od obveze prenošenja privatnih pisama i poruka kapetana i njegovih službenika. Za Karla V. (car 1519–56) dinastija postiže najviši uspon. Pod njegovom su vlašću bile niz. pokrajine, Španjolska s Napuljem i Sicilijom, kolonijalni posjedi u Americi te austr. nasljedne zemlje. Dinastija se 1519. podijelila na španj. liniju s Karlom V. (španj. kralj kao Karlo I. 1516–56) i austr. s njegovim bratom Ferdinandom I. (car 1556–64), koji je Wormskim ugovorom (1521) dobio suverenitet nad austr. pokrajinama u vlasti Habsburgovaca. Proširivši svoju vlast na sudetske zemlje sa Šlezijom te na Ugarsku i Hrvatsku, stekao je naslov češkog (1526) i ugarsko-hrv. (1527) kralja te položio temelje habsburške države u sr. Podunavlju (Habsburška Monarhija). Zazimajući se za pomirbu katolika i reformatora potaknuo je sklapanje Augsburškoga vjerskog mira (1555). Žiteljima Pazina dao je 1539. odobrenje da svake subote održavaju sajam, a u više je navrata odobravao i financijski pomagao popravljanje staroga pazinskoga kaštela. Njegovi su sinovi dinastijski posjed ponovno podijelili: Maksimilijan II. (car 1564–76) dobio je Gornju i Donju Austriju, češke i ugarsko-hrv. zemlje, a Karlo II. (nadvojvoda 1564–90) Unutarnjoaustrijske zemlje, među kojima i Kranjsku s Istrom. Njegov sin Ferdinand II. (car 1619–37) uveo je 1621. načelo prema kojem se sve zemlje austr. habsburške linije nasljeđuju kao jedinstven i nerazdruživ majorat. Naslijedio ga je Leopold I. (car 1657–1705), koji je skršio moć ugarsko-hrv. plemstva (Zrinsko-frankapanska urota). Pobjeda nad Osmanlijama u Bečkome ratu (1683–99) i osvajanje zap. Ugarske s velikim dijelom Slavonije omogućile su mu uvođenje apsolutizma, a težište države premjestilo se u Alpe, Sudete i sr. Podunavlje. U vrijeme Karla VI. (car 1711–40) Habsburgovci su izgubili španjolsku baštinu (osim Milana, Sardinije, Napulja i španj. Nizozemske), a proširili vlast prema Bosni i Srijemu. Pragmatičnom sankcijom iz 1723. Karlo VI. omogućio je nasljedstvo kćeri Mariji Tereziji (carica 1740–80), koja je to pravo morala izboriti u Ratu za austrijsko naslijeđe (1740–48). Njezinom udajom utemeljena je kuća Habsburg-Lothringen. Carica je provela niz reformi (školstvo, uprava) kojima je stvorila djelotvornu i ujednačenu birokratsku strukturu. Inicirala je osnivanje Dvorskog i državnog arhiva, Dvorske i državne kancelarije i dr. ustanova. Poticala je razvitak industrije (npr. rafinerija šećera u Rijeci 1750), a položaj seljaka popravila je donošenjem urbara kao javnopravnih dokumenata. Osnovala je Hrvatsko kraljevsko vijeće sa sjedištem u Varaždinu (1767), čime je Hrvatsku izjednačila s austr. nasljednim zemljama. S pruskim kraljem Fridrikom II. vodila je Sedmogodišnji rat (1756–63). Ona i njezin nasljednik i sin Josip II. (car 1780–90) predstavnici su prosvjetiteljskog apsolutizma. Unuk Marije Terezije i sin Leopolda II., Franjo II., posljednji rimsko-njem. car (1792–1806) i austr. car (1806–35), vodio je neuspješne ratove protiv Napoleona (→ Napoleonski ratovi) te bio prisiljen na sklapanje nepovoljnih mirovnih ugovora (→ Campoformijski mir, → Požunski mir, → Schönbrunnski mir). Ipak, za njegove je vladavine dijelom Austrijskoga Carstva u dvama navratima prvi put postala cijela Istra: 1797–1805 (→ Campoformijski mir) i 1815–1918 (→ Bečki kongres, → Austrijsko primorje). S njom i drugim teritorijalnim dobitcima dinastija je učvrstila svoj položaj na Jadranu. Naslijedio ga je bolesni Ferdinand I. (car 1835–48), a državne je poslove vodio kancelar Klemens Metternich. Za vladavine Franje Josipa I. (car 1848–1916) dinastija je potisnuta iz Njemačke (Prusko-austrijski rat 1866), izgubila je pokrajine Lombardiju (1859) i Julijsku Veneciju (1866), ali je 1878. zauzela i 1908. pripojila Bosnu i Hercegovinu te se u vanjskopolit. Smislu sve više angažirala na Balkanu. Nakon gušenja revolucije 1848–49. car je vladao apsolutistički (1851–60), uz jačanje centralizacije i germanizacije. Višenacionalna → Austro-Ugarska Monarhija, ustrojena kao dvojna monarhija Austro-ugarskom nagodbom (1867), preoblikuje se potom u parlamentarnu monarhiju s polit. Strankama, ali i neriješenim nacionalnim pitanjima. Car je često boravio u Puli i pratio nagli razvitak grada kao nove glavne austroug. Ratne luke. Njegov mlađi brat, austr. Nadvojvoda Maksimilijan I. (meksički car 1864–67), bio je zapovjednik Austrijske ratne mornarice (1854–64), pod čijim je zapovjedništvom u Puli započela izgradnja → Arsenala te drugih vojnopom. Objekata. U Pulu se sa svojom obitelji preselio carev nećak nadvojvoda Ferdinand Karl (1868–1915). Carev jedini sin i prijestolonasljednik, austr. Nadvojvoda Rudolf (1858–89) posjećivao je sa ženom, belgijskom kneginjom Stephanie, Opatiju i druga istar. I kvarnerska mjesta. Nećak Franje Josipa I. I brat Ferdinanda Karla, austr. Nadvojvoda i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand (1863–1914) postaje u Sarajevu žrtva atentata, što je bio povod za poč. I. Svj. Rata. Posljednji vladar iz dinastije Habsburgovaca, Karlo I. (car 1916–18), abdicirao je u studenome 1918. te emigrirao u Švicarsku. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije prestaje i vladavina članova dinastije Habsburgovaca kao austr. Careva u Istri i cijelom Austrijskom primorju.

LIT.: A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija 1809–1918., Zagreb 1990; D. Gies McGuian, Die Habsburger: Aufstieg und Fall einer europäischen Dynastie: 1273–1918, Wien 1995; W. Pohl, K. Vocelka, Die Habsburger: eine europäische Familiengeschichte, Graz–Wien–Köln 1996; E. Zöllner, T. Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb 1997. J.-F. Noël, Sveto Rimsko Carstvo, Zagreb 1998; U. Dirlmeier i dr., Povijest Njemačke, Zagreb 1999;

D. Juričić Čargo, S. Bertoša, B. Dobrić, R.