Austro-Ugarska Monarhija

Austro-Ugarska Monarhija, naziv dualistički uređene Habsburške Monarhije u razdoblju od Austro-ugarske nagodbe (1867) do raspada države (1918). Kao i ranijem → Austrijskom Carstvu, na čelu su joj bili vladari (car i kralj, njem. Kaiser und König) iz kuće → Habsburgovci. Prijestolnice su bile Beč i Budimpešta. Država, koja je zauzimala širi srednjoeuropski prostor (676616km²), imala je 1910. god. 51356465 st. Od toga je Austriji (300006 km²) pripadalo 28571934 st., a Ugarskoj s Hrvatskom i Slavonijom (325411 km²) 20886487 st. Nakon okupacije (1878) i aneksije (1908) Bosne i Hercegovine, koja je potpala pod zajedničku austroug. upravu, Monarhija se povećala za 51199 km² i 1898044 st. Bila je višenacionalna država. Prema statistici iz 1910. god. – sastavljenoj na temelju uporabnoga jezika (njem. Umgangssprache), a ne nacionalne pripadnosti – sastav stanovništva bio je sljedeći:

U cjelini Monarhija je bila gosp. zaostala, iako su neki dijelovi (posebice Šleska i Češka) pripadali najrazvijenijim dijelovima sr. Europe. Gosp. je napredak otežavalo dugotrajno zadržavanje ostataka feud. odnosa i utjecaj stranoga, poglavito njem. kapitala. Preustroj države prema dualističkom načelu bio je posljedica duboke krize. Izbačena iz Italije i isključena iz Njemačkoga saveza, iznutra pogođena nac. pokretima i društv. suprotnostima, Monarhija je morala biti preuređena. Do toga je došlo nakon što su Mađari, iskoristivši poraz austr. vojske u bitki kraj Sadove 1866. u ratu protiv Prusije, prisilili cara Franju Josipa I. na sklapanje Austro-ugarske nagodbe. Tim državnopravnim aktom iz 1867. preuređeni su odnosi između zemalja pod vlašću Habsburgovaca. Nova je država Austro-Ugarska bila sastavljena od dviju cjelina: od »kraljevina i zemalja zastupanih u Carevinskom vijeću« (Gornja i Donja Austrija, Tirol s Vorarlbergom, Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Gradiška, Trst, Istra, Dalmacija, Češka, Moravska, Šleska, Galicija i Bukovina) i od »zemalja ugarske krune« (Ugarska, Hrvatska i Slavonija). Granica je išla rijekom Leithom, desnim pritokom Dunava. Zemlje zapadno od Leithe (Cislajtanija) potpale su pod → Carevinsko vijeće u Beču, a istočno od Leithe (Translajtanija) pod vrhovništvo ugarske krune. Monarhija je postala zajednicom dviju država, od kojih je svaka imala svoj ustav, zakonodavstvo i državna tijela. Dva su dijela bila povezana zajedničkim vladarom iz dinastije Habsburg, koji se zasebno krunio za austrijskoga cara i ugarskoga kralja. Dualizam je naglasio jedinstvo Monarhije u tzv. pragmatičkim zajedničkim poslovima: vanjska politika, vojska, financije, carina i valuta. Tzv. dualistički zajednički poslovi vodili su se u svakoj pol. države posebno: trgovina i carine, željeznice od zajedničkog interesa, industrijske trošarine, financije, utvrđivanje obrambene politike. Nagodbenom uređenju jak su otpor pružili nenjemački i nemađarski narodi, izloženi centralizaciji, germanizaciji i mađarizaciji. U Hrvatskoj je – nakon izbora na kojima su pobijedili unionisti – Sabor prihvatio Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868), kojom je Hrvatska očuvala autonomiju u upravnim poslovima, školstvu i sudstvu, te hrvatski kao službeni jezik, iako je u gosp. i financ. smislu bila podložna Ugarskoj.

Austro-Ugarska 1870. nije ušla u francusko-pruski rat, pa je kancelar O. E. L. Bismarck neometano proveo ujedinjenje Njemačke. Tada je u austr. polovici države na vlast došla konzervativna vlada K. S. Hohenwarta, koja se uzalud pokušavala sporazumjeti s Česima (1871). Uz potporu Njemačke i oslanjajući se na Ugarsku, njem. su je liberali srušili i ponovno došli na vlast, nakon čega se stabilizirao dualizam s njem. prevlašću u zapadnoj i mađ. prevlašću u istočnoj pol. Monarhije. U vanjskoj je politici napuštena antipruska orijentacija, a planovi su usmjereni prema Balkanskom poluotoku. Na Berlinskom je kongresu Austro-Ugarska stekla pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine (1878). S Njemačkom je 1879. sklopila ugovor o savezu, koji se pristupom Italije 1882. pretvorio u Trojni savez. Ostvarivanje njem. utjecaja na Balkanu, kao dio politike prodora na istok (Drang nach Osten), dovelo je u Hrvatskoj i Dalmaciji do približavanja hrv. i srp. oporbenih stranaka na temelju programa koji je u početku predviđao suradnju s mađ. pokretom za neovisnost te s Italijom protiv austr. i njem. namjera (1905). Aneksija Bosne i Hercegovine (1908), miješanje u balkanska pitanja, a zatim i atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. VI. 1914. doveli su do izbijanja → I. svj. rata. Tijekom rata u Monarhiji su ojačali pokreti slav. naroda za oslobođenje i stvaranje vlastitih država. Politički predstavnici Čeha, Slovaka, Poljaka, Hrvata, Slovenaca i Srba sve su jače djelovali u polit. krugovima Antante i radili na priznavanju prava na stvaranje novih država. Obećanje cara Karla I. od 15. X. 1918. da će Austriju pretvoriti u »savez slobodnih naroda« više nije moglo spasiti Austro--Ugarsku. Češke zemlje i Poljska, koja je pripojila Galiciju, proglašene su republikama 28. X; u Zagrebu je Hrvatski sabor 29. X. proglasio prekid odnosa između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom (→ Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba). Ugarska je vlada 3. XI. 1918. proglasila odcjepljenje od Austrije, a Slovačko narodno vijeće izjasnilo se za ujedinjenje sa Česima, čime je stvorena Čehoslovačka. Car Karlo I. abdicirao je 11. XI. 1918. i napustio zemlju. Time su dijelovi teritorija bivše Austro-Ugarske uključeni u novonastale države (Čehoslovačku, Austriju, Mađarsku, Državu Slovenaca, Hrvata i Srba), obnovljene države (Poljsku) ili one već postojeće (Italiju i Rumunjsku).

LIT.: E. Zöllner i T. Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb 1997; A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija 1809–1918, Zagreb 1990; P. Hanak, Povijest Mađarske, Zagreb 1995; S. Bertoša, Svjetska povijest modernoga doba (XVI–XIX.st.) s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok, Zagreb 2004.

S. Bertoša