kolonije, rimske

kolonije, rimske, gradovi koji su imali najviši oblik mjesne samouprave, nastale organiziranim doseljavanjem skupina kolonista pod drž. patronatom. Rimski Senat osnivao je kolonije radi zaposjedanja osvojenih područja i radi rasterećenja gosp. i demografskog pritiska stanovnika Rima. Prve takve naseobine nastale su u okolici Rima već u IV. st. pr. Kr., a zatim se sustavno šire sa širenjem drž. teritorija. Mnogobrojne kolonije nastale su u sjev. Italiji između III. i II. st. pr. Kr., a najvažnija za sjeverni Jadran bila je → Akvileja, osnovana 183., odn. 181. pr. Kr. Ona je postala polazištem daljnjih osvajanja u Istri i poslije glavno grad. središte sjev. Jadrana. U Istri su sred. I. st. pr. Kr. bile osnovane tri kolonije, koje su činili Italici, doseljeni ugl. iz sjev. Italije. To su bile Tergeste (→ Trst), nastala oko 54. pr. Kr., Pola (→ Pula), nastala oko 45. pr. Kr. (iako ima i mišljenja da je osnovana poslije, nakon 42. pr. Kr.) i Parentium (→ Poreč), o čijem se vremenu osnutka mišljenja znatno razilaze. Kolonija, kao upravna jedinica obuhvaćala je grad unutar zidina, sa svim obilježjima urbanoga središta, ali i izvangradsko područje (ager), koje je bilo gosp. temelj postojanja (poljoprivreda). Uobičajeno obilježje agera kolonije bila je → centurijacija, podjela zemljišta na pravilne čestice, a takva je mreža očuvana i na istar. području. Područje pulske kolonije obuhvaćalo je cijelu juž. Istru (od Limskoga do Raškoga zaljeva), porečku zap. obalu (od Limskoga zaljeva do Mirne) te tršćanske kolonije (najprije samo područje oko Trsta, zatim se proširilo na zaleđe i prema jugu do Dragonje, a poslije vjerojatno i do Mirne).

Grad je bio prav., upravno, vjersko, gosp. i kult. središte područja, ali u njemu je živio samo dio stanovnika. Iako su najvažniji i najutjecajniji građani imali kuće u gradu, dio godine živjeli su na seoskim imanjima. Po grubim procjenama broja stanovnika istar. kolonija, koje su imale izrazito poljop. obilježje, naslućuje se da je u gradovima živjela oko četvrtina sveukupnoga stanovništva. U koloniji su živjeli svi slojevi rim. društva, od najviših (senatorske i viteške obitelji) do najnižih (potomci starosjedilaca bez građ. prava i robovi). Prema III. st. formalne razlike među njima postajale su manjima, a Karakala je 212. svim slobodnim stanovnicima države dodijelio građ. pravo. Vlast su u koloniji obnašali dužnosnici na čelu s duovirima i edilima, a najugledniji stanovnici činili su grad. vijeće (ordo decurionum), koje je donosilo najvažnije odluke. Kolonijski samoupravni ustroj preživio je, uz promjene i preinake, cijelo razdoblje rim. vlasti. Mnogobrojni elementi grad. samouprave održali su se na prijelazu u sr. vijek, pa i poslije u razdoblju srednjovj. komuna.

LIT.: A. Degrassi, Il confine orientale dell’Italia romana, Bern 1954; A. Starac, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, I–II, Pula 1999–2000.

R. Matijašić