Pula

Pula (tal. Pola), luka i najveći grad na istar. poluotoku (44°52′N; 13°50′E); 58342 st. (2001). Smještena je u dubokom → Puljskom zaljevu, na zap. obali južne Istre (→ Puljština). Sjedište je upravnih tijela grada i Istarske županije (sjedište župana i poglavarstva te dijela upravnih odjela). Razvijena je brodograđevna (Uljanik d. d.), tekstilna (Arena trikotaža d. d.) i prerađivačka industrija (Tehnomont d. d., Bojoplast d. d., Industrochem d. o. o., Istra Cement International d. d., Schott Boral d. d., Brionka d. o. o.), tercijarni sektor (trgovina: Puljanka d. d.; promet: Pulapromet d. o. o., Brioni d. d., Zračna luka Pula; usluge: Elektroistra, Nova banka d. d.). Kulturno je i obrazovno središte: knjižnice (Sveučilišna knjižnica, Gradska knjižnica i čitaonica i dr.), muzeji (Arheološki muzej Istre, Povijesni muzej Istre), kazalište (Istarsko narodno kazalište), ljetni film. i glazb. festivali (Operna sezona, Pulski filmski festival); sedam osnovnih i sedam srednjih škola, dva fakulteta (Filozofski fakultet, Fakultet ekonomije i turizma) i dr. visokoškolske ustanove (Visoka učiteljska škola, Visoka tehnička škola). Razvijen je izletnički turizam, ugostiteljstvo i stacionarni turizam (Arenaturist d. d.). Značenje Pule kao prom. križišta cjelokupnoga istar. turizma poraslo je nakon modernizacije zračne luke. Na državnoj je cesti D 21, a želj. prometnica povezuje ju s Divačom u Sloveniji.

Prvo naselje, s poč. I.tisućljeća pr. Kr., nalazilo se na brežuljku (oko 34m nadm. vis.) ponad bogatog izvora pitke vode, uz morsku obalu (danas izvor → Karolina). Obrisi prve histarske gradine sačuvani su u današnjem urban. liku Staroga grada oko Kaštela. Na sjev. padinama pronađena je željeznodobna nekropola s oko 150 grobova. Nastanak Pule povezuje se s mit. pričom o → Argonautima, koji su, sklonivši se od progona → Kolhiđana, sagradili grad i nazvali ga Polai. Grad su podigli Rimljani oko 46.pr.Kr. kao koloniju rim. građana (→ Pietas Iulia) na mjestu histarske gradine, s poljop. područjem koje je obuhvaćalo cijelu juž. Istru (od Limskoga do Raškog zaljeva). U Augustovo doba P. je dobila urbanistički lik koji slijedi gradinski raspored koncentričnih ulica oko brežuljka, sa zrakastim usponima što se od oboda penju prema vrhu. Središte je na Forumu, a dvije najveće građevine (amfiteatar i veće rimsko kazalište) nalaze se izvan bedema. Nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva P. je 533. došla pod vlast Bizanta, kao dio Ravennskog egzarhata, a od 788. bila je u sastavu Franačke. Do XIII.st. oblikovala se kao slobodna komuna, unutar koje su se dvije polit. struje borile za vlast, naizmjenično prizivajući moć i utjecaj istar. i sjevernojadranskih feudalaca i jačih gradova (→ Castropola). Tako je Venecija u više navrata prisiljavala Puljane na sklapanje saveza, koje su oni zatim spremno razvrgavali. Mlečani su više puta osvajali grad iz odmazde, rušili bedeme, a P. je bila uvučena i u ratove između Venecije i Genove. Pod vlast akvilejskoga patrijarha došla je 1230., a 1331. stavila se pod mlet. zaštitu, nakon čega je Venecija imenovala jednoga svojeg plemića za kneza. U XIII. i XIV.st. poharalo ju je nekoliko epidemija kuge te se broj stanovnika počeo smanjivati, pa je izgubila značenje koje je prije imala. Mlečani su pokušavali revitalizirati Pulu i Puljštinu naseljavajući ju novim stanovnicima iz Dalmacije, Albanije i Grčke, ali nisu zaustavili propadanje grada. Unatoč tomu, nastojali su održati čvrst nadzor nad lukom i izvorom vode, pa su 1630–31. izgradili i novu utvrdu na vrhu brežuljka unutar grada. U XVIII.st. P. je imala manje od 1000 stanovnika. Bila je zapuštena i u ruševinama, od kojih su neke bile iz ant. doba, što je bio jedan od razloga za dolazak eur. arhitekata, umjetnika i antikvara. Nakon nekoliko smjena vlasti na poč. XIX.st. (prva austr. vlast 1797–1805., franc. vladavina 1805–13., druga austr. vlast od 1813), počelo je stabilno razdoblje austr. vlasti do kraja I.svj. rata (1918). U prvoj pol. XIX.st. započela je modernizacija (prvi katastar, modernizacija cesta, uređenje izvora vode, briga o spomenicima i dr.), a pravi razvitak počeo je 1856 (→ Pomorski arsenal u Puli). P. je postala gl. luka austroug. ratne mornarice, a broj stanovnika naglo je rastao (58562; 1910). Arsenal je zauzeo juž. dio Staroga grada te obalu do poluotoka Muzil, a oko grada izgrađen je sustav dvaju prstenova → utvrda za obranu s kopna i s mora. Izgrađene su velike vojarne i prateći objekti (sud i zatvor, → Mornaričko groblje, → Mornarička bolnica, časnički klub, crkva Blažene Djevice Marije od Mora) te stambene zgrade (časničke vile na Verudi, stanovi za časnike – Palazzine, i stanovi za radnike – Baracche). Želj. prugom povezana je s Divačom, Ljubljanom i Bečom 1867. Do 1915. potpuno je izmijenila svoj lik, proširila se na veliko područje oko Staroga grada, postala je kozmopolitskim gradom koji je privlačio radnu snagu iz okolice i juž. Istre, ali i specijaliste potrebne mornarici iz svih dijelova Monarhije. U uporabi su bili hrv., tal. i njem. jezik, ali se govorilo i mađarski, češki i dr. U polit. životu glavnu je riječ vodilo tal. građanstvo (svi su gradonačelnici bili Talijani), koje se borilo za prevlast s njem. vojnim vlastima i hrv. stanovništvom, većina kojega je pripadala radničkim slojevima. U gradu je djelovala hrv. osnovna škola (ali ne i srednja), izlazile su novine na hrv. jeziku. U I.svj. ratu P. je bila gl. austroug. mornarička baza na sjev. Jadranu, ali nije pretrpjela znatnija oštećenja. U siječnju 1918. izbio je veliki štrajk radnika u Arsenalu. Mjesni odbor → Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba izabran je 28.X.1918., na čelu s Lovrom Škaljerom i M. Vratovićem, a priključili su mu se i komiteti mornara na ratnim brodovima, posebno njihov Centralni komitet na bojnom brodu → Viribus Unitis. Međutim, već 5.XI. u grad su ušle tal. postrojbe. P. je → Rapallskim ugovorom (12.XI.1920) pripala Italiji, ali je grad u doba tal. uprave stagnirao. Uspostavom faš. diktature 1926. Hrvatima su zabranjene sve demokratske slobode. Do 1927. bile su zatvorene hrv. škole, novine i gosp. ustanove, mnogobrojni hrv. intelektualci i svećenici morali su otići u emigraciju, zabranjena je djelatnost ljevičarskih organizacija i udruga, a Narodni dom, radnička komora i tiskara socijalist. glasilâ spaljeni su. Iako je P. bila sjedište pokrajinske uprave (Provincia di Pola) za gotovo cijelu Istru, nije se dalje razvijala ni gospodarski ni demografski. Nova je izgradnja svedena na malu mjeru, a nastalo je nešto novih zgrada javne uprave (pošta, banka) i zdravstva. Nakon pada fašizma (rujan 1943) grad su zaposjele njem. postrojbe, jer je P. sa svojom lukom bila važna vojna točka na sjev. Jadranu (→ Jadransko primorje, Operativno područje). Zato su Saveznici u više navrata bombardirali lučka i voj. postrojenja (prvi put 9.I.1944), ali su razorene i stambene četvrti u Starome gradu; poginulo je nekoliko stotina civila. Partiz. postrojbe oslobodile su grad 5.V.1945. nakon višednevnih borbi, ali su ga 9.VI. morale napustiti i predati savezničkoj voj. upravi i brit. postrojbama. Nakon potpisivanja → Pariškog mirovnog ugovora 10.II.1947., 15.IX.1947. grad su preuzele hrv. vlasti, a u međuvremenu je počeo intenzivan odlazak puljskih Talijana (ali i Hrvata), koji je trajao do sred. 1950-ih. Jugoslavensku vlast u Puli (1947–91) označile su ponovna industrijalizacija i urbanizacija te stvaranje snažnoga garnizona JNA. Iako je broj stanovnika opao nakon II.svj. rata na oko 30000, doseljavanjem iz drugih dijelova Hrvatske i Jugoslavije P. je tek potkraj 1980-ih ponovo dosegnula broj od oko 50000 st.

Urban. lik Staroga grada sam je po sebi spomenik jer odražava gradinsku kružnu shemu, na kojoj su Rimljani gradili ulice u obliku paukove mreže. Današnje ulice u pov. jezgri slijede iste smjerove. Najistaknutiji je spomenik i simbol grada → Arena, amfiteatar sagrađen u I.st. Na → Forumu u Puli nalazila su se tri hrama, od kojih je jedan sačuvan (Augustov hram, poč. I.st.). Na ist. grad. zidinama sačuvana su troja grad. vrata: Slavoluk Sergijevaca, memorijalni spomenik koji je bio naslonjen na grad. vrata (→ slavoluk); Herkulova vrata najstariji su spomenik Pule, nastao u doba osnutka kolonije (sred. I.st.pr. Kr.), a Dvojna vrata iz II. su stoljeća. Sačuvani dijelovi zidina pokazuju antička, kasnoantička i srednjovj. obilježja, poglavito popravaka u razdobljima nesigurnosti i opasnosti. Sačuvani su tragovi dvaju rimskih kazališta (→ kazališta). Zidine koje su opasavale grad s južne, zap. i sjev. strane (i uz more) nisu sačuvane, kao ni grad. vrata. U kasnoant. doba izgrađene su prve crkve, od kojih je katedrala i danas u funkciji. Njezin začelni zid iza oltara ostatak je prve trobrodne bazilike iz V.st., a poslije je cijela građevina više puta pregrađivana i dograđivana, pa ima ranokršć. tranzene na prozorima srednjega broda, gotičke prozore na bočnim zidovima, renesansne lukove i stupove koji drže krovnu konstrukciju, te barokno pročelje sa zvonikom ispred njega. U biz. doba nastale su mnoge crkve; najvažnija je Sv. Marija Formoza (pol. VI.st.), od koje je sačuvana bočna kapela. Bizantska je i današnja pravosl. crkva sv. Nikole (do XVI.st. Velika Gospa), a postoje i tragovi mnogih drugih crkava u gradu i neposrednoj okolici. Najpoznatiji samostani, osim Sv. Marije Formoze, bili su Sv. Teodor i Sv. Mihovil na Brdu izvan Pule. U XIII.st. podignuti su crkva i franjevački samostan. Nekoliko gotičkih palača sačuvano je duž ulica koje izlaze iz Foruma prema sjeveru i istoku. Komunalna palača (→ palača, komunalna), sjedište grad. vlasti od XI.st., spomenik je koji je pretrpio mnogobrojne izmjene, pa nosi tragove romaničkoga, gotičkoga, renesansnoga i baroknoga graditeljstva. Kaštel (→ mletačka utvrda u Puli) primjer je voj. graditeljstva s poč. XVII.st. S procvatom graditeljstva potkraj XIX.st. nastale su mnogobrojne građevine u historicističkom i secesijskom stilu (Admiralitet, zgrada Filozofskoga fakulteta, mnoge časničke vile na Verudi), a iz 1930-ih nekoliko je vrijednih ostvarenja u duhu moderne (Pošta, neke stambene zgrade), napose zgrada Tržnice, rani primjer uporabe novih građev. materijala (čelika i stakla).

LIT.: B. Marušić, Kasnoantička i bizantska Pula, Pula 1967; R. Matijašić, K. Buršić-Matijašić, Antička Pula, Pula 1996; B. Benussi, Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918, Pula 2002; S. Bertoša, Život i smrt u Puli. Starosjedioci i doseljenici od XVII. do početka XIX. st., Pazin 2002.

R. Matijašić