Koparska biskupija

traži dalje ...

Koparska biskupija (slov. Koprska škofija, lat. Dioecesis Iustinopolitana), kat. crkvena upravna jedinica s biskupskim sjedištem u Kopru, sufraganska Ljubljanskoj nadbiskupiji. Nastala je 1977. bulom pape Pavla VI. Prioribus saeculi tako što se, nakon → Osimskih sporazuma, odvojila od Tršćansko-koparske biskupije. Prvi joj je biskup bio → J. Jenko (1977–87). Obuhvaća zap. Sloveniju do granice s Italijom i Hrvatskom. Podijeljena je u 11 dekanata (sa 191 župom), od kojih su u Istri Dekani (17 župa, 2 vikarijata, 1 kapelanija), Kopar (10 župa) te, djelomice, Ilirska Bistrica (9 župa) i Kraški (30 župa, 1 vikarijat). Zauzima površinu od 4306 km², s 259150 st., od kojih je 204376 katolika (prema vjerskoj statistici iz 2000).

Prvi se put K. b. spominje 599. u ispravi pape Grgura Velikoga u povodu uređenja crkv. odnosa na otoku Insula Capritana. Kratko je potom zamrla, ponovno je uspostavljena sred. VIII. st., no kako su joj prihodi bili skromni i nedostatni za uzdržavanje biskupske stolice, ubrzo su njezinu upravu preuzeli tršćanski biskupi. Obnovio ju je 1177. papa Aleksandar III., a biskupom joj je 1187. postao Aldiger. Tako obnovljena djelovala je do 1830 (kada je priključena Tršćanskoj biskupiji) i obuhvaćala je primorska mjesta od Debeloga rtiča do Savudrije s romanskim stanovništvom te zaleđe sa slav. stanovništvom i mnogobrojnim samostanima. Milje, Osp i Predloku dobila je 1784. Nakon smrti biskupa Bonifacija da Ponte (1810) vodili su je kapitularni vikari, sve dok nije papa Lav XII. bulom Locum beati Petri (1828) ujedinio Tršćansku i Koparsku biskupiju i pridružio im netom ukinutu Novigradsku biskupiju. Tako združena Tršćansko-koparska biskupija djelovala je od 1830. do 1977., kada su ukinute i → apostolske administrature. Biskupi su bili ugl. pod utjecajem akvilejskoga patrijarha, čijoj su metropoliji i pripadali, a potom je ojačao utjecaj Venecije, tako da su potjecali ne samo iz Istre već i iz ostaloga mlet. i sjevernotal. područja (Venecija, Chioggia, Treviso, Padova, Milano, Bergamo i dr.). Među važnijima bili su u XVI. st. G. Valaresso (1482–1503), koji je izgradio i obnovio više crkava i biskupsku palaču, → P. P. Vergerio ml., koji se opredijelio za protestantizam, protureformator Tommaso Stella (1550–66), inkvizitor Adriano Beretti-Valentico (1566–72), Antonio Elio (1572–76), koji je uveo veću disciplinu u vođenje župnih knjiga, ugledni filozof i pravnik → G. Ingenerio (1576–1600), a potom u XVIII. st. → P. Naldini (1686–1713), utemeljitelj »ilirskoga sjemeništa« (1710–1828) i autor opisa biskupije (1700) te Kopranin Agostino Bruti (1733–47), koji je s arhitektom Giorgiom Massarijem zaključio posljednje proširenje koparske katedrale Marijina Uzašašća iz sred. XII. st. U katedrali je osim riznice očuvan i sarkofag (sred. XIV. st.) → sv. Nazarija, prvoga legendarnoga biskupa. U novoj se biskupskoj palači iz 1890. čuva bogati kapitulski arhiv, a stari se biskupski arhiv nalazi u Trstu (Seminario Vescovile). Od 1990. djeluje biskupijski karitas (Škofijski karitas Koper) sa sjedištem u Kopru i u Portorožu, od 1991. i biskupijska gimnazija (Škofijska gimnazija Vipava). Od 1987. biskupiju vodi msgr. Metod Pirih.

LIT.: V. Luglio, L’antico vescovado giustinopolitano, Trieste 2000; P. Naldini, Cerkveni krajepis ali opis mesta in škofije Justinopolis, ljudsko Koper, Koper 2001; D. Krmac (priređivač), Prispevki z mednarodne znanstvene konference 1400 letnica koprske škofije in omembe Slovanov v Istri, Acta Histrae, 2001, 9.

M. Vogrin

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

Koparska biskupija. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/1415>.