ranokršćanska umjetnost

ranokršćanska umjetnost, umjetnost nastala na području Rimskoga Carstva od sred. III. do kraja V.st., odn. do sred. VII.st., koje je ikonografija vezana uz kršć. religiju i ideologiju. Nije oznaka stila, nego oznaka umj. stvaranja u kasnoj antici izrazite kršć. orijentacije. Istrom se kršćanstvo počelo širiti vjerojatno u III.st. iz Akvileje. O tomu svjedoči hagiografska predaja, iako vrlo skromna i nedovoljna za potpunu rekonstrukciju borbe za afirmaciju vjere i uspostavu njezinih institucija. Najprije se širilo gradskim središtima obalnoga pojasa zap. dijela. Jedina povijesna i arheološki potvrđena osoba ranokršćanske hagiografije u Istri jest mučenik → Mauro, na natpisu iz Poreča s kraja IV. st. Arheološka iskapanja na prostoru sklopa → Eufrazijane u Poreču potvrđuju postojanje nekoliko građevinskih faza: od ostataka rim. kuće, preko domus ecclesiae pretvorene u javnu crkvu vjerojatno odmah nakon Milanskog edikta (313), jednostavni predbazilikalni prostor, u V.st. proširen u trobrodni prostor s polukružnom klupom za svećenstvo, u tzv. Predeufrazijevu baziliku. Potonja je imala podni mozaik, kojega su sačuvani dijelovi, kao i oni iz ranijega građevnog sloja, izloženi u zgradi Biskupije. Dvojnu crkvu ima i biskupski sklop u Puli koji također bilježi nekoliko građevinskih faza na ant. temeljima. Prema dosadašnjim istraživanjima, u V.st. na prostoru ranije skromnije crkve podignuta je trobrodna bazilika posvećena Blaženoj Djevici Mariji, a uz nju je bila starija, jednobrodna crkva sv. Tome, obje s ravnim ist. završetkom. Unutar sklopa podignuta je i krstionica križnoga tlocrta u osi bazilike. Osim ovih, unutar i oko gradova izgrađeno je u ranokršćanskom razdoblju niz manjih crkvenih zdanja, u Poreču crkve sv. Marije na Forumu, sv. Tome Apostola, sv. Petra na rtu Zorni, memorijalne kapele na groblju Čimare, a u Puli crkve sv. Ivana kod Nimfeja, sv. Felicite, sv. Stjepana i sv. Martina. Nesigurnost kasnoantičkoga doba dovela je do polaganog propadanja gradskih naselja i pojave kastrizacije, te izgradnje manjih, zbijenih i utvrđenih naselja (→ kastrum). Tako nastaju Bale, Dvigrad, Stari Gočan, Straža, Sipar, Parentinski Vrh, Brijuni i drugi. U V.st. počinju se graditi crkve i na tim prostorima, u seoskim zajednicama obalnoga zaleđa i u unutrašnjosti poluotoka, iako je mnoge spomenike vrlo teško datirati. O izgradnji crkava u tom razdoblju svjedoče ugl. arheol. nalazi – ulomci arhit. plastike, groblja, ostatci sarkofaga ili, rjeđe, crkvenog namještaja. U Nezakciju su postojale dvije usporedne dvoranske crkve sagrađene na ant. temeljima, koje su u nekoliko navrata tijekom VI. i VII.st. pregrađivane. Na Velom Brijunu, u blizini kastruma, izgrađena je crkva sv. Marije, a na širemu pulskom području Sv. Hermagora (Samager kraj Štinjana), Sv. Just u Galižani, Sv. Agneza u Betigi, crkva na Rogatici kraj Staroga Gočana. Na porečkom području evidentirane su crkva Majke Božje u vrsarskoj luci, crkva sv. Ivana Evanđelista i sv. Stjepana kraj Poreča, sv. Petra na Pudarici i dr. Osnovna odlika ranokršćanskih crkava u Istri jest ponavljanje građevnog modela kroz V.st. koji ih vezuje uz crkveno graditeljstvo akvilejskog i noričkog područja. To su jednostavni oblici, jednobrodni ili trobrodni, najčešće bez apside, s ravnim ist. završetkom i slobodnostojećom polukružnom prezbiterijalnom klupom (synthronon). Katkad je prostor svetišta izdignut i istaknut. Crkve se opremaju kamenim liturgijskim namještajem, koji je urešen u skladu s potrebama nove vjere i arhit. plastikom, te se urešavaju podnim mozaicima, a njihovi se zidovi oslikavaju. Od svega navedenoga malo je sačuvano zbog promjena koje su u crkvene prostore unijela iduća stoljeća. Oltar se smješta u svetište ispred klupe za svećenike, jednostavna je oblika pravokutne ploče koju podržavaju četiri stupića, a iznad njega često se podiže ciborij. Ranokršćanska mozaička umjetnost u III–IV.st. proizlazi iz rim. mozaikalne tradicije, te se razvija pod utjecajem akvilejskoga radioničkog središta, unošenjem kršć. ikonografije u klasični dekorativni repertoar. Proizvodnja sarkofaga, na ant. tradiciji, nastavlja se slabijom kvalitetom, a malen je i broj sačuvanih primjera. Nastavljaju se upotrebljavati oblici iz prethodnog razdoblja, a obradba kamena postaje grubljom. Crkve se opremaju i liturgijskim posuđem, te relikvijarima koji služe za čuvanje moći mučenika. Oblik i, djelomično, namjenu relikvijari preuzimaju od rimskih scrinia, škrinjica za čuvanje dragocjenosti, koje su se izrađivale od različitih materijala i bogato urešavale. Škrinjica od bjelokosti pronađena u ruševinama crkve sv. Hermagore u → Samageru kraj Pule bogato je urešena simboličkim scenama i dekorativnim motivima. U katedralnom sklopu u Puli, u crkvi sv. Tome pronađeni su srebreni i zlatni relikvijar (Kunsthistorisches Museum u Beču). Srebreni je moćnik urešen likovima Krista i apostola u vrlo kvalitetnoj izvedbi s osobitim naglaskom na obradbu draperije, detalja, te gesta i stavova tijela.

LIT.: B. Marušić, Kasnoantička i bizantska Pula, 1967; A. Šonje, Starokršćanski sarkofazi u Istri, Rad JAZU, 1978, 381; G. Cuscito, Lo spazio sacro negli edifici culturali paleocristiani dell’alto Adriatico, Hortus Artium Medievalium, 1995, 1; I. Matejčić i P. Chevalier, Nouvelle interprétation du complexe épiscopal »pre-euphrasien« de Poreč, Antiquité tardive, 1998, 6; P. Chevalier, Les installations liturgiques des églises d’Istrie du Ve au VIIe siècle, Hortus Artium Medievalium, 1999, 5; M. Jurković, Alcune considerazioni sull’arte monumentale in Istria fra la tarda antichità e l’alto medioevo, Atti del II Congresso Nazionale di Archeologia Medievale, Firenze 2000.

M. Vicelja