Martini, Lucifero

Martini, Lucifero, novinar i književnik (Firenca, 25.III.1916 – Rijeka, 10.V.2001). Mladost je proveo u Puli i Gorici, a u Trstu je studirao ekonomiju. Prve knjiž. radove objavio je 1933. pod pseudonimom Lauro Chiari. U II.svj. ratu kao tal. vojnik našao se u rujnu 1943. na Kefaloniji, a potom se priključio NOP-u, gdje je sudjelovao u stvaranju partiz. tiska. Bio je urednikom listova → La Voce del Popolo, od njegova osnutka, te → Il Nostro Giornale. Poslije je postao odgovornim urednikom kult. rubrike u La voce te gl. urednikom → Panorame. Također je, s → E. Sequijem i Sergiom Turconijem, više godina bio urednikom časopisa → La Battana. Poznat kao pjesnik i pripovjedač. Njegove pjesme (Il segno del mare, 1970., Nuvole in cielo, 1975., L’erba non è ancora verde, 1977., Somiglianze, 1982), pripovijetke (La lunga strada, 1985) i romani (Erba di casa, 1964., Il muro della memoria, 1976., Giorni di dolore, Il ritorno, 1978., La scelta, 1987., La nuova casa, 1989) kreću se u rasponu od mlakog intimizma do živog zanimanja za društvo i politiku. Također je pisao drame i radiodrame (L’uomo nel parco, 1983., Il mulino di Pola, 1947., Il telefono i L’anello, 1978), romane i pripovijetke za djecu (Le avventure di capitan Parapatan, 1964), književne, lik. i film. kritike i eseje te povijesne studije (Parlano i protagonisti, 1976).

E. Giuricin