kamenolomi

kamenolomi, eksploatacijska područja arhitektonsko–građev. kamena. Kamen se kao građevni materijal upotrebljavao u Istri od prapovijesti. Prva naselja (gradine) građena su od kamenih blokova i sitnoga kamenja u tehnici suhozida. Rimljani su usavršili tehnologiju oblikovanja kamena, a sirovinu su vadili iz kamenoloma uz morsku obalu (→ Vinkuran, kamenolom). U antici se građevni kamen izvozio u obližnje krajeve na sjev. Jadranu (Tiberijev most u Riminiju), a gotski kralj Teodorik naručio je oko 500. kamen iz Istre za gradnju svojega mauzoleja u Ravenni. U IX.st. istarski se kamen prevozio u Akvileju i Ravennu. U XIV.st. moralo se navoditi podrijetlo istar. kamena, tj. dolazi li iz Pule, Poreča ili Rovinja, što svjedoči o razvijenoj eksploataciji kamena na tim područjima. God. 1334. Mletačka Republika poslala je svoje klesare u Istru kako bi vadili kamen za njezine potrebe. Kamenarska se industrija razvija i u dr. pol. XV.st., o čemu svjedoči i zapis o izvozu kamena iz kamenoloma na otoku Sv. Jerolim (Brijuni) u Anconu po narudžbi Jurja Dalmatinca. F. Sansovino opisuje kamen koji se dobiva iz kamenoloma u okolici Rovinja i s Brijuna. On je 1615. prvi podijelio istar. arhitektonsko–građev. kamen na tri osnovna tipa, i to: bianca fine, bianca cinerina i bianca fumicata, a N. Manzuoli 1661. nadopunjuje opis kamena iz rovinjskih kamenoloma. Znatniji razvoj i otvaranje novih kamenoloma vezani su za razdoblje Austro–Ugarske, kada se intenzivno gradi željeznica u Istri, a istar. se kamen ugrađuje u velika zdanja u Beču i Budimpešti (zgrada parlamenta). U to su doba otvoreni i kamenolomi u okolici Marčane. God. 1929. u Tarskoj vali (pokraj Novigrada) osnovana je klesarska zadruga za eksploataciju kamena. Od 1929. inž. Ujčić eksploatirao je kamen Mandorlato iz kamenoloma u Pazinu (današnje sjemenište), a 1934. i kamenolom kraj Bazgalja (jugoistočno od Pazina). Materijal se izvozio u Ameriku. Prva proizvodnja arhitektonsko-građev. kamena zabilježena je 1937., kada se proizvelo ukupno 1853 m³ blokova.

Neposredno nakon II.svj. rata u Istri je djelovalo ukupno 29 tvrtki za eksploataciju kamena, no sljedećih su god. mnoge od njih zatvorene te 1950-ih djeluju tri tvrtke: Istarski nemetali u Puli, Istarski boksiti – Kamenolom Kanfanar u Rovinju i Kamenolomi Buje. God. 1954. osnovana je tvrtka Kamen sa sjedištem u Pazinu, koja je 1961. preuzela kamenolome Istarskih nemetala i Kamenolom Kanfanar od tvrtke Istarski boksiti, a 1963. tvrtku Kamenolomi Buje. Cjelokupna proizvodnja arhitektonsko-građev. kamena spojena je tada u jednoj tvrtki, koja je u tom trenutku raspolagala trima pogonima preradbe (Pula, Pazin, Marušići) i s 14 aktivnih kamenoloma u Istri. Eksploatacija blokova obavljala se do tada bušenjima, miniranjima, odlamanjima te oblikovanjem. Nakon II.svj. rata uvedena je elikoidalna žična pila kojom se blokovi režu uz upotrebu kvarcnoga pijeska. Metoda eksploatacije s horizontalnim potpiljivanjem otkrivke (inž. K. Krebel) uvedena je u redovitu proizvodnju 1967; nakon toga tvrtka je proizvodila 5282m³ blokova godišnje. Uvođenjem dijamantne pile u proces eksploatacije 1981. te metode s prespliting miniranjem otkrivke 1989 (inž. I. Cotman, A. Damjanić) proizvodnja je povećana na 19938m³ blokova godišnje. Usporedno s tim procesima razvija se pogon preradbe u Pazinu, u kojem je centralizirana preradba kamena u Istri. God. 1994. uvedena je metoda podzemne eksploatacije kamena s nepravilno raspoređenim stupovima (I. Cotman, A. Damjanić) u kamenolomu Kanfanar. U posljednje vrijeme proizvodnja arhitektonsko-građev. kamena povećana je na 23733 m³ blokova (2002). Kamen d. d. eksploatira kamenolome → Grožnjan, → Kanfanar, → Kirmenjak, → Prodol, → Selina, → Valtura i → Vinkuran. Trenutno se ne koriste kamenolomi → Bale i → Lucija. Mali poduzetnici eksploatiraju ležišta vapnenaca (Rakalj) i ležišta pločastih vapnenaca (okolica Tinjana), a intenzivno se vadi pješčenjak u slov. dijelu Istre.

LIT.: A. Sagredo, Sulle consorterie delle arti edificative a Venezia, Venezia 1857; A. Berlam, L’architettura veneziana e la »preda« (pietra) de »Rovigno et de Orsera«, La Porta Orientale, Trieste 1933, 3; L. Maddalena, La pietra d’Orsera, L’Ingeniere, 1941; F. Rodolico, Le pietre delle città d’Italia, Firenze 1953; R. Luk, Razvoj industrije građevnog materijala na Pazinštini, Susreti na dragom kamenu, Pula 1986; A. Cella, La pietra dell’Istria, AMSI, 1989, 89.

I. Cotman

FIZIČKO-KEMIJSKE KARAKTERISTIKE GRAĐEVNOGA KAMENA