Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

arheologija (grč. ἀρχαιολογία, od ἀρχαῖος: star i λόγος: riječ, misao, znanost), znanost koja na temelju materijalnih ostataka proučava ljudsko društvo od prve pojave čovjeka do srednjega vijeka. Do materijalnih ostataka dolazi se sustavnim iskapanjima i slučajnim nalazima. Riječ a. poznata je još iz ant. vremena (starina, prošlost), ali tek od XVII.st. upotrebljava se u suvremenom smislu (Jacques Spon). Do XIX.st. interes arheologa bio je usmjeren na klas. starine (grčke, rimske i egipatske), potom su se granice arheologije proširile u vremenu (prapovijest) i prostoru (proučavanje starih civilizacija Amerike, Afrike i dr.). A. je multidisciplinarna znanost koja se za dobivanje vjerodostojnih rezultata služi klas. metodama (tipološka, komparativna i stratigrafska) i metodama usavršenim u različitim prirodnim znanostima (kemijske analize, polenska analiza, dendrokronologija). Rezultati i zaključci do kojih dolaze arheolozi služe drugim strukama kao temelj za dalja istraživanja (povijest, povijest umjetnosti, antropologija, sociologija). Prapovijesna a. razvija se u Europi od poč. XIX.st., a prema danskim arheolozima C. J. Thomsenu i J. J. A. Worsseu prapov. razdoblje podijeljeno je na kameno, brončano i željezno doba. Razvojem znanosti podjela je nadopunjena i usavršena. Klasičnu arheologiju začeo je i ustrojio J. J. Winckelmann potkraj XVIII.st., temeljeći je na proučavanju umj. spomenika. Srednjovjekovna a. definirana je tijekom XX.st. Preteče su arheologije u Istri do XVIII.st. skupljači podataka o natpisima, npr. Cirijak iz Ankone već u XIV.st. i arhitekti koji su proučavali antičko graditeljstvo Pule: → A. Palladio, → S. Serlio i Vincenzo Scamozzi u XVI.st., zatim fra Antonio Lavezzari (1671–1707), koji je bilježio podatke o puljskim spomenicima ugrađenim u temelje grad. kuća i u zvonik katedrale. Sred. XVII.st. novigradski biskup → G. F. Tommasini napisao je djelo Commentarii storico-geografici della provincia dell’Istria (Archeolografo Triestino, 1873., 4) u kojem donosi prve zapise arheol. topografije Istre, a u XVII. i XVIII.st. spomenike su crtali i opisivali tal., franc. i engl. arhitekti, slikari i kartografi (V. Coronelli, James Stuart, Nicolas Revett, Giambattista Piranesi, Robert Adam, → L. F. Cassas).

Početak arheologije u Istri temelji se na entuzijazmu pojedinaca, amatera, humanista, putopisaca, ljubitelja starina, liječnika, a ponajprije povjesničara XIX. i poč. XX.st. Oni su obilaženjem terena skupljali arheol. predmete koje su pohranjivali u svojim kućama i privatnim zbirkama. Začetnicima povijesno-arheol. istraživanja smatraju se → P. Kandler i → G. Carrara, a vrijedan prinos početcima arheol. istraživanja dali su: → A. Amoroso, → C. Marchesetti, → A. Puschi i → B. Schiavuzzi. Za razvoj a. u Istri važna je 1866. god., kada su → A. Covaz i → Carlo De Franceschi posjetili lokalitet Vizače (→ Nezakcij), koji je imao odlučujuću ulogu u razvoju arheologije u Istri. Kao i drugdje, razvoj arheologije u Istri vezan je uz djelovanje ustanova i društava. Posebnu ulogu u očuvanju i istraživanju arheološke baštine Istre imala je → Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, zatim suradnici C. i k. središnjega zavoda za zaštitu spomenika (K.u.k. Zentralkommision für Erhaltung und Erforschung der Baudenkmäle, Wien), ali najviše stalni povjerenici za Primorje (Küstenland): R. Weisshäupl (1890–1900) i → A. Gnirs (1901–1918) koji su rezultate istraživanja objavljivali najviše u bečkim časopisima: Jahreshefte des Österreichischen Archäologischen Instituts, Jahrbuch für Altertumskunde i Mitteilungen der K. u. k. Zentralkommision. Gnirs je poglavito radio u Puli i na Brijunima. Istar. arheolozi tal. kruga objavljivali su članke u časopisima → Archeografo Triestino i → Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. Prva muzejska ustanova osnovana je 1884. u Poreču, a 1902. utemeljen je Gradski muzej (Museo Civico) u Puli. Na poč. XX.st. (1900–08), a i poslije, intenzivirala su se arheol. istraživanja u Nezakciju. U to su doba istraživanja nalazišta Picugi kraj Poreča, Berma i Nezakcija dala vrijedne rezultate za poznavanje prapov. razdoblja. God. 1915. tiskan je opširan vodič po ant. starinama Pule i okolice na njem. jeziku (A. Gnirs, Pola. Ein Führer durch die antiken Baudenkmäler und Sammlungen).

Nakon I.svj. rata, brigu o arheol. istraživanjima, radovima i muzejima (pulski Museo Civico postao je Regio Museo dell’Istria) preuzela je Soprintendenza di Trieste, a zatim iz Padove (voditelji A. Degrassi, a zatim M. Mirabella Roberti). Tal. arheolozi nastavili su radove u Nezakciju (Giulia Fogolari, G. B. Brusin, → A. Degrassi, → M. Mirabella Roberti), ali su posebice skupljali topografske podatke i istraživali pulske ant. spomenike. Za II.svj. rata ponajviše su se posvetili fizičkoj zaštiti spomenika, koji su unatoč tomu djelomice stradali (Augustov hram i katedrala u Puli).

Novo razdoblje istar. arheologije otvara se utemeljenjem → Arheološkoga muzeja Istre 1947., koji postaje vodećom kult. ustanovom. Osobito se radilo na prikupljanju topografskih podataka širom Istre, i to s posebnim obzirom na gradinska naselja (→ B. Baćić) i, do tada zanemareno, srednjovj. razdoblje (→ B. Marušić). Nastavljeni su radovi na već poznatim nalazištima (B. Baćić, B. Marušić i → J. Mladin u Nezakciju, → Š. Mlakar na Brijunima), ali i na novim lokalitetima (gradina Monkodonja, B. Baćić 1953–55). Početkom izgradnje velikih hotelskih kompleksa na zap. obali Istre 1960-ih istraženo je nekoliko lokaliteta ant. ladanjske i gosp. arhitekture (Sorna, Katoro, Barbariga, → Červar-Porat). Iznimne arheol. rezultate dala su istraživanja nekropola i groblja. Istraženi su dijelovi pulskih ant. nekropola, osobito duž Koparske ul. i na tzv. Marsovu polju (Vesna Girardi-Jurkić), istražena je velika ant. i kasnoant. nekropola u Burlama (Medulin: V. Girardi-Jurkić, Kristina Džin), nekropole ant. Nezakcija (B. Schiavuzzi, A. Puschi), zatim Pintorije kraj Buzeta (V. Girardi-Jurkić), Kringe (Š. Mlakar) i dr.

Istarskoj ranokršć. i ranosrednjovj. arheologiji je pridonio B. Marušić istraživanjem mnogobrojnih crkvenih građevina (Pula, Nezakcij, Dvigrad, Bale, Guran, Banjole i Betiga kraj Barbarige) te groblja u sjev. Istri (Veli Mlun, Mejica, Brkač, Čelega, Kortina kraj Modrušana, Frančini kraj Pazina). Na prostoru Poreštine, a ponajprije Eufrazijeve bazilike u Poreču istraživao je → A. Šonje, a nastavio Ivan Matejčić (Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine Ministarstva kulture, Konzervatorski odjel Pula).

Proučavanjem arheol. spomenika koji se nalaze ispod morske površine bavi se → podvodna a. Njezin razvoj u Istri započinje 1960-ih sustavnim rekognosciranjem obale.

Sustavna arheol. istraživanja u Istri posljednjih god. XX.st. postaju multidisciplinarna i međunarodna (u Monkodonji sudjeluje Institut für Prähistorische Archäologie Berlinskoga slobodnoga sveučilišta; u Loronu institut Ausonius, Sveučilišta Michel de Montaigne iz Bordeauxa; pećine sjeverne Istre istražuju Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Department of Archaeology Sveučilišta u Cambridgeu u Engleskoj).

Članci s istarskom arheološkom tematikom objavljuju se u časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu: → Histria Archaeologica,Histria Antiqua,Jadranski zbornik,Buzetski zbornik,Atti, Glasnik muzealaca Istre, izdanje Hrvatskoga arheološkoga društva, Opuscula archaeologica, zatim → Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria (Trst), Arheološki vestnik (Ljubljana).

LIT.: D. Kečkemet, Antički spomenici Pule na slikama i u opisima stranih autora od XVI do XIX.stoljeća, Jadranski zbornik, 1969, 7; R. Matijašić, Arheološki muzej Istre u Puli 1902–1982, Histria Archaeologica, 1982–83, 13–14.

K. Buršić-Matijašić

 

First
Prev
Slika 1 od 4
Next
Last

ARHEOLOGIJA – 1. istraživanje Nezakcija 1905., A. Puschi i P. Sticotti sa suradnicima
First
Prev
Slika 1 od 4
Next
Last